Piše: Nemanja Milošević
Ponedeljak jutro. Divoš. Izlazim iz kuće kako bih krenuo na posao. I već pri samom kontaktu sa svežim jutarnjim vazduhom, palim i prvu cigaru. Ne da bih započeo novi dan, nego da bih pročistio pluća. Jer i duvanski dim za njih je bio pravi melem u odnosu na ono što je dolazilo iz pravca Čalme.
Požar u čalmanskom ataru koji sam zapazio veče pre nije izgledao kao da će opstati do jutra, iako je spram zapaljene površine vatrogasno vozilo izgledalo poput zrna peska u pustinji. Međutim, vetar koji se u međuvremenu razduvao, proširio ga je skroz do čalmanskog groblja.
Prošavši kroz dimnu zavesu koja je prekrila glavnu seosku ulicu, stupam na put ka Laćarku. A svud oko mene – Mordor! Apokalipsa. Stubovi dima širili su se na sve strane. I levo i desno. I napred i nazad. I na samom ulasku u Laćarak, maglenke na kolima mi se automatski upališe!
Gust dim nadvio se i nad auto-putem, a na nekoliko mesta vatra je bila u neposrednoj blizini vikendica, voćnjaka, polja kukuruza koji je čekao na berbu.
Šta se desilo? Pa, ono o čemu sam pisao pre samo mesec dana. Baš u trenutku kada je gorela Regionalna deponija Srem-Mačva. U trenutku u kom su svi tražili krivca, bezbrižno sedeći u svojim foteljama. I istina, krivca je možda i bilo, ali sve i da ga nije, jedna činjenica ostaje nepobitna – ovo je bio akcident! Nesreća. Nezgoda. Nešto što se desilo nenamerno, iako i za takav slučaj svakako mora postojati odgovornost.
Međutim, sada, kada gori gotovo čitav Srem, društvene mreže su se nešto ućutale. Kao da je miris ovog dima nešto slabiji od onog sa deponije. Ili je u pitanju nešto drugo?
Biće ipak da je to drugo. Jer, u slučaju deponije, krivac se morao tražiti u „nadležnima“ i požar je lako mogao da se ispolitizuje. A sada, kada su počinioci među nama samima, nije baš zgodno da javno osudimo sami sebe, zar ne? Posebno uzevši u obzir da ovde nije u pitanju akcident, nego namerno izazvan požar na više lokacija. Pa, nemojte mi, molim vas, reći da su desetine istovremenih požara nastale slučajno!
Ništa nije slučajno, a posebno svesno kresanje šibice i njeno bacanje u strnjiku! Jer, koga briga za apele, koga briga za kazne i koga briga za onog vatrogasca koji umesto da veče provede sa svojom porodicom mora danonoćno da gura glavu u torbu jer se tamo neko igrao sa vatrom.
Ali, i taj se problem vrlo lako da rešiti. Sećate se onog sistema kažnjavanja nekad u školi ili u vojsci? Ono, ako nema krivca, svi će biti kažnjeni. Tako može i ovde. Lepo se može proveriti čije su parcele planule, pa kazne raspisati na ravne časti. Pa ti posle dokazuj da li si palio ili ne. Šta mislite, da li bi dogodine, u tom slučaju, planula i jedna jedina njiva?
