• četvrtak, 18. jun 2026.
PRIČA SA TERENA: Januarski sneg i lekcija o ljudskosti
Društvo | Reportaža | Beočin
0 Komentara

PRIČA SA TERENA: Januarski sneg i lekcija o ljudskosti

25. januar 2026. godine

Sneg, ma koliko je nekada bio sasvim normalna pojava za ovo doba godine, kao da nas je ovog puta iznenadio. Otkud sneg u januaru? Znao je da padne i krajem oktobra, a u novembru ga je bilo i po pola metra. Međutim, kako se klima menja, snežne zime postaju sve ređe, pa se, gledajući iz tog ugla, može reći da je ovaj sneg bio pomalo neočekivan, pogotovo u toj meri.

Za svega dva dana zavejao je sve. I koliko god bajkovito izgledao posmatran kroz prozor, taj beli prekrivač gotovo je zaustavio svakodnevni život. Na ulice je izlazio samo onaj ko je morao, a kako je bilo vreme praznika, takvih i nije bilo mnogo. Oni koji su izlazili suočavali su se sa brojnim poteškoćama u kretanju – putevi su se čistili, ali ne dovoljno. Glavne saobraćajnice jesu bile prohodne, ali sporedne uličice ostale su okovane ledom, jer i kada bi temperatura tokom dana prešla u plus, uveče bi ponovo padala i sve dodatno stezala. Bez imalo sumnje, sneg je pravio probleme mnogima, a među njima i piscu ovih redova, novinarki Sremskih novina.

Naime, u žurbi da sa koleginicom iz redakcije stignem na konferenciju za medije u zgradi Opštine Beočin, i u nemogućnosti da pronađem bolje mesto za parkiranje, stala sam tik uz put, ispred jedne kuće u neposrednoj blizini. Po završetku konferencije sele smo u auto i krenule, ili bar pokušale. Uspela sam da pomerim vozilo svega nekoliko centimetara unapred, kada se začuo tup udarac. Isprva smo pomislile da je u pitanju sneg, međutim, kako auto više nije hteo da mrdne ni napred ni nazad, izašle smo da “snimimo” situaciju.

Ispostavilo se da nismo udarile u sneg, već u betonski blok koji zbog snega uopšte nije bio vidljiv. Auto se bukvalno nasukao na njega, ne mnogo, ali dovoljno da prednji točkovi ne prianjaju u potpunosti na podlogu. Prilično smirene i više u neverici zbog onoga što nam se dogodilo nego zabrinute, obigravale smo oko automobila. Još nekoliko pokušaja da ga pokrenem, uz okretanje volana, bili su potpuno neuspešni.

Uz osmehe, jer ovo je samo jedna u nizu tragikomičnih situacija u kojima smo se našle radeći naš posao, dohvatismo telefone i počesmo da okrećemo brojeve. Ja jednog poznanika iz Beočina, koji je, nažalost, bio na sastanku i van mesta, a koleginica prijatelja i saradnika Ismeta Ademovskog Isu. On se, na našu sreću, odmah odazvao i našao se pored nas za svega nekoliko minuta. Ubrzo se, na njegov poziv, našoj maloj skupini priključio još jedan čovek, pa smo se svi dali u potragu za daskama ili ciglama koje smo zamislili da postavimo ispod točkova. Pronašli smo ono što smo tražili, ali plan nije uspeo.

U jednom trenutku prišao nam je i policajac koji se zatekao u blizini i pitao da li nam je potrebna pomoć. Koleginica i ja smo jednoglasno odgovorile potvrdno, međutim, na naše veliko i prilično neprijatno iznenađenje, samo je prišao automobilu, upitao da li smo nešto prijavile (ne znam kome i šta), okrenuo se i otišao. Hmmm… Dobro, možemo i bez tebe, pomislih.

Već je prošlo skoro pola sata kako se vrtimo oko zaglavljenog automobila. Isin poznanik nas je u međuvremenu napustio jer je žurio, ali su u komšiluku konačno primetili da se nešto dešava. Iz jedne kuće izašao je Beli, kako smo kasnije saznale da se zove, stariji čovek, zajedno sa unucima, momkom i devojkom. Ponovo smo se bacili na razmišljanje kako da rešimo problem, dok se Beli nije setio najlogičnijeg i najjednostavnijeg rešenja (zaista ne znam o čemu smo mi mislili pre njegovog dolaska) – dizalica!

Izvadila sam dizalicu iz gepeka i momci su se dali na posao. Za svega nekoliko trenutaka podigli su auto, a kako je unuk Belog doneo lopatu, očistio je sneg koji se nalazio ispod vozila i bez velike muke izvukli su betonski blok. Istog trenutka na mom licu osmeh od uha do uha, a videlo se i da je koleginici laknulo (doduše, ona se nije mnogo uplitala u ceo proces, više je bila posmatrač i sve dokumentovala fotografijama).

Zahvalnost me je preplavila. Izgrlili smo se kao posle nekog velikog posla. Ništa bez Belog, koji nam je usput, dok se sve rešavalo, ispričao da ima iskustva sa sličnim situacijama, jer često ide u šumu.
Pre nego što smo krenule nazad za Sremsku Mitrovicu, jedan njegov gest ostavio je poseban utisak na mene. Beli je, iako već u starijim godinama, klekao na mokar i blatnjav asfalt, kako bi proverio da li sam možda oštetila karter ili nešto drugo, što se, na sreću, nije desilo.

Na putu kući, uz osmeh smo prepričavale čitavu situaciju, a ja sam mislila koliko je čovek ništa bez prijatelja, poznanika, ali i onih koje prvi, a možda i jedini put sreće u životu, a koji se nađu na pravom mestu u pravo vreme, samo da bi pomogli. Što se kaže u našem narodu – kao da ih Bog posla’.

Bio je to za nekoga možda bezazlen problem, sitnica, ali za dve žene delovao je ogroman, i zato su naši mali veliki heroji Isa, Beli i njegov unuk.

Ovim tekstom želela sam da im na sebi svojstven način kažem koliko su mi pomogli i da im se zahvalim, jer pružena ruka u nevolji nema cenu – hvala vam od srca, Danka i Sanja.

D. Tufegdžić

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar