Ruma – „Ko od nas nije doživeo dane kada putuje sam, bežeći od jedne, manje, samoće u drugu, veću, i kad na tome putu ne sretne ništa od onog što traži, ni živo ljudsko biće ni željenu misao, nego ostane sam sa smrtonosnom pustinjom vremena pred sobom, s jedinom mogućnošću da ide svetom kao što buba mili oko slamke, bez izgleda, bez nade i bez vidljivog smisla; kad za jedinu hranu ima onaj gorki i tvrdi zalogaj koji nikad nije pojeo, a koji mu poigrava u grlu od detinjstva i koji samo vino može za trenutak da smekša i ukloni. I koga tada vino nije utešilo i podržalo? I ko njemu ništa ne duguje?“
(Ivo Andrić)
Ko se ovih dana, uoči dva Božića i jedne Nove godine, nađe u Rumi, toj sremskoj varoši koja nekako vešto spaja istok i zapad, blisku svetlost velikih gradova i blato tek skunuto s opanka, čak i da ne sretne „ni živo ljudsko biće ni željenu misao“, možda će sresti nove predele, neobične pojave, čudno vesela ili bar neobično blaga lica, možda će mu se, bar na tren, na sat ili dva, na dan, učiniti da je ona buba, koja mili oko slamke, pronašla neku novu nadu.
Nošeni nadom da u pustinju praznog vremena udahnu smisao, vidljivi ili onaj koji tamo negde bije u nekim damarima, Rumljani (čitaj: Turistička organizacija ove opštine) se dosetili da u ove praznične dane Gradski trg pretvore u „Božićnu ulicu“, u mali grad iz bajke.
A bajke su uvek sa lepim krajem, nikog ne obavezuju na uspeh i neko veliko delo. Nekad je dovoljno da se lepo sanja dok sneg u belo boji grad.
Olivera Rauš, u jednoj od drvenih kućica „Božićne ulice“, nudi svoj san o lepom – ukrasne korpice, cvetne aranžmane, božićne i novogodišnje venčiće, za vrata, za prozore, za pod ikonu… Sve su unikati. Kaže, voli da obraduje ljude, kupe oni koji prepoznaju tu ljubav. Venčići su od materijala iz prirode, sa ukrasnim detaljima koje na svoj način čine orasi, šišarke, žirići, kestenje… Samo ona zna kako se to u šišarku uselila ljubav.
U kućici naspram nje „Mesoprodukt“, a Geja, Rada i Pera imaju devizu – nikad gladan neće kupiti prvo cveće. Došli i oni, kažu, da ukrase centar. Pa navešali evenke sa kobasicama, slaninom, švarglom, džigernjačom, šunkom… Njihivi cvetni aranžmani su beli luk i venci crvene paprike, ljute, prave sremačke… Tu je i jazačko vino, belo i crno. Da smekša onaj tvrdi i gorki zalogaj, što se život zove. U Novoj svima žele sreće, zdravlja i para – kad nemaš para, onda si bolestan, tvrdi Rada. Dobra tema za razmišljanje, ali posle praznika.
Miodrag Šukunda iz Inđije doneo u Rumu – srca. Crvena, plišana, manja, veća. Najmanja su sto dinara, ona veća 1.500. Pa gde to ima srce za sto dinara?
Eto, u „Božićnoj ulici“. U Rumi. A poruka ima za svakog, za mamu, tatu, zeta, svekrvu, taštu, devojku… Na jednom srcu piše „Očekujem poljubac“ , na drugom „Kuku meni sa tobom“, na onom do njega „Blago tebi sa mnom“. Pa onda „Volim te, mazo“… Kome verovati? Srcu, piscu ovih lepih želja, ili sebi. Ipak sebi – pliš trpi sve. Naročito u praznično vreme.
Tu je i kućica TR „Vule“. Deda Mrazeve, sa torbama punim dečijih snova i novogodišnjih maštarija, prodaje Imin Za, iz Kine. Četiri godine je u Rumi. Četiri godine nije video Kinu, ni svoja dva sina. Daleko je Kina, i za deda Mraza. Tužan je zbog toga, kaže. Još dugo neće u Kinu. Nema para, pokazuje nam prstima. Prodaja slabo ide, kaže, samo kažu – nema para. „A ljudi su ovde dobri, kao i Kinezi, sve u redu, samo – nema para. A mora biti, biće bolje“, sramežljivo se smeši Imin Za. Nije bolestan zbog para, kako reče Rada, ali tužan jeste. Eh, te pare.
Nadamo se da Imin Za, u ovom malom gradu iz bajke, veruje u bajke. Bajke su uvek sa lepim krajem. U Rumi, i u Kini. Dok tamo negde sneg u belo boji grad.
K. Kuzmanović

