Piše: Nemanja Milošević
Oštra se polemika vodila ovih dana na društvenim mrežama. I to samo zbog jedne konstatacije – da su cene u ugostiteljskim objektima u Sremskoj Mitrovici veće čak i od onih u Budvi!
Sad bi se, po pravilu, sigurno našli i oni koji bi izgovorili onu čuvenu: „Svi kukaju da je loše, a kafići povazdan puni!“. Pa, istina, puni jesu. Ali, to svakako nije tema ove priče, niti umanjuje činjenicu da je dobar deo ovdašnjih ugostitelja još odavno izgubio kompas. I, ne dovodi se tu u pitanje da li neko ima novaca da plati piće i iće, jer da nema u kafani ne bi ni sedeo, a siguran sam da ni onima sa najdebljim buđelarom ne prija da ih neko pelješi. Nego, prosto, ne može se čovek klackati i po nekoliko desetina kilometara dalje samo da bi popio kafu sa prijateljima.
Kako je sve počelo? Otkako je sveta i veka, u gradu su postojali lokali sa jačim cenama. Tu su naravno prednjačili kafići na Gradskoj plaži, kao i nekoliko restorana koji su važili za malo „otmenije“. Sa druge strane, uvek je bilo i onih lokala koji su bili namenjeni širokim narodnim masama, uz nešto pristupačnije cene i možda malo siromašniju ponudu. Ali, svako je pod tom širokom ugostiteljskom lepezom uspevao da pronađe svoje mesto.
A onda, mitrovačku plažu proglasiše nekakvim Maldivima ili Karibima, pa sa svih strana kupači nagrnuše u naš grad. Razume se, taj fenomen je svakako trebalo iskoristiti sa ekonomske strane, ali stoji i činjenica da su granice pristojnosti poslednjih godina u potpunosti prestale da postoje. Pa, čak su i Beograđani počeli da primećuju da sa cenama u Mitrovici nešto nije u redu, a ta konstatacija nešto govori.
Međutim, lako ćemo mi sa Beograđanima, oni su na skupoću još nekako i navikli. Šta ćemo mi sa nama samima, pitam ja vas? Točeno pivo na plaži za mnoge Mitrovčane postalo je misaona imenica, pa su naprosto primorani da limenke kupljene u supermarketu po čitav božiji dan štite od sunca po rancima i pod majicama i šeširima.
Pićem bogova odavno se smatra i najobičnija limunada, a za jutarnju kafu, ukoliko želite da je popijete u nekom od kafića, moraćete da izdvojite minimum 200 dinara! Ej, najjeftinija kafa 200 dinara! Pa k`o u Monaku da živimo. O cenama hrane suvišno je i govoriti, a cene pića, kao što rekoh, drastično su skočile, posebno kada se u obzir uzme onaj najniži prag. Lupaju nas po džepovima račundžije, a lupaju nas, vala, i oni što račune ne kucaju.
I sve to zbog par novinskih natpisa o lepotama carskog grada. Ruku na srce, najlepšeg na svetu. Ali, ispada da ćemo mi, sirmijumska gospoda, do kraja morati da srčemo kafu iz termosa i pivo iz limenke, na nekoj klupi ili keju, i to sve dok ne zazimi. A onda, svako pod svoje ćebe.
I ne može niko da mi prodaje priču o „visokim troškovima“. Znate ono – poskupelo gorivo, poskupela struja, nije rodila kafa u Brazilu i ostale gluposti. Pre neki dan, jedan Mitrovčanin je boravio u Krupnju. Šoljica kafe tamo i dalje košta 100 dinara. Al` šta ćeš. Ovde je standard.
