Piše: Nemanja Milošević
Divlje deponije. Ona smetlišta, uglavnom kraj puta, koja nam u prolazu obavezno skreću pažnju i teraju nas da se pitamo gde nam je kultura i da li baš takva slika mora da dočekuje sve one koji nam dolaze. Pitamo se i zašto ljudi tek tako bacaju stvari gde stignu i kako im tako nešto uopšte pada na pamet.
Ali, da li ste se nekad zapitali kako nastaju divlje deponije?
Istina, često nastaju nemarom i manjkom ekološke svesti naših građana. Međutim, postoji tu i druga strana medalje. Nisu baš svi takvi.
Evo, na primer, zamislite da vam je crkao zamrzivač. Kupili ste novi, a starog se nekako treba rešiti. Pošto nemate nameru ili mogućnost da ga preuredite za držanje pilića, u kućicu za kera ili nešto tome slično, rešili ste da ga oterate na otpad, odnosno otkupno mesto za sekundarne sirovine. Naravno, ne možete da ga strpate u kola, pa pozajmljujete vozilo od prijatelja, iznajmljujete, snalazite se kako znate i umete. Dolazite do otkupnog mesta, kad ono – šok!
„Više ne otkupljujemo te stvari. Ni zamrzivače, ni frižidere, ni veš mašine“ – ovo je rečenica sa kojom će vas dočekati, uz objašnjenje da otkupljivači više ne dobijaju subvencije za otkup ove vrste otpada, pa ih s toga muči bol u međunožju da kod sebe skladište gomile pur-pene, plastike i stakla.
A vi, ne znate ni gde ćete, ni šta ćete. Još ako živite u nekom mestu koje nema reciklažno dvorište (a većina gradova nema), ili ono trenutno nije u funkciji, morate nekako da se snađete. Čitava je logistika bila upregnuta oko dopremanja tog zamrzivača na otkupno mesto, pa vam ni u ludilu ne pada na pamet da ga vraćate kući, a ovi neće da ga uzmu ni za džaba. Na kraju, dolazite do genijalnog zaključka. Surduknućete ga u neki budžak, ne zato što želite, nego iz čistog revolta, besa, očaja.
E sad zamislite da niste jedini. Zamislite koliko ljudi se susrelo sa ovim problemom, odnosno bezuspešno pokušalo da se reši otpada na legalan način, pa pribeglo nuždi.
Znam, reći će mnogi da postoji i redovna deponija. Ali, dok u današnje vreme platiš gorivo (pogotovo ako ne živiš baš blizu), pa platiš u deponiji šta treba da se plati, ispadne skuplja pita nego tepsija. A da čekaš one što idu kombijem i skupljaju kojekakve amburatore, to je tek lutrija. Da li će naići i kad, niko ne može da ti garantuje.
I šta onda raditi, a da svi budu zadovoljni? Pa, postoji i treće rešenje, prilično interesantno. Zašto stare uređaje ne bismo jednostavno čuvali kod sebe u dvorištu? I onda, za deset-dvadeset godina, kada ih se dovoljno nakupi, svako od nas mogao bi da otvori po jedan muzej bele tehnike i ostvari ozbiljnu korist, posebno od stranih turista, koji bi pohrlili u naše krajeve da vide ono što u krstu sveta nema.
