Piše: Boris Miljković
„Kume je l` mogu da spavam kod tebe na raspustu, da se igram? Meni je kod tebe uvek lepo“.
Naravno da može i ići ćemo na Dunav, kažem mom malom kumiću.
Od te rečenice mog kumića samo sam se trgao i „vratio“ tamo nazad. Setim se, ulazim u hodnik, Neda i sestra stoje kod vrata i sestra mi kaže: „Bato, daj nam za sladoled i možemo li do Dunava?“.
Bio sam stariji sedam godina od nje. Reko`: „Evo za sladoled i nema kupanja na Dunavu, samo se prošetajte“.
Baba, majka moja mi govori da nisu doručkovale i da im nisam trebao dati za sladoled.
I juče kumovi odlaze, a ja ostajem da čekam trinaesti jun. Stojim na putu i gledam za njima, moja kuma Mirka i moj kum Mićko. Sigurnost, osmeh mog života kada ih vidim, tada u toj muci.
Sve mi se vratilo, ali sve .
Setim se bolnice, Mirka koji dolazi u posetu tog dana kada sam izašao iz šok sobe. Blago lice i dobra duša moje kume. Pomislim, dobro si došla. Pitam je `oću ja sad umreti i kako se živi sa ovim?
Setim se, kada sam išao u vojsku, Mirka sedi pored moje babe koja plače za sestrom u bolnici, za mnom koji odlazim. Pomislio sam, čuvajte mi je, tu moju babu napaćenu, jer Bane više ni sebe ne može sačuvati. Razbijen i uništen dane provodi u kafani i kod sestre u bolnici.
Tetka moja balansira na dva fronta. I ona, onako jaka, lomi se na komade. A ja odlazim. Kome ih ostavljam?
Onom koji je Banetu mom trebao biti leđa, podrška, a on mu oteo na svu muku zemlju?
Ne, nije me bolela ni žena koja me rodila i otišla. Ne, nije, ni ne znam je, iako sam je upoznao kad sam čovek već bio.
Al` sestra po ocu, baba, otac , tetka… To me boli i boleće dok sam živ.
Izguraću ja i ovu subotu, ovaj trinaesti. I jedan po jedan svi su redom stali pred moje oči, sagnute glave staće i ovi što nisu.
Oni su u redu, ni ne znaju. Ali moraće pogledati oči dečaka u čoveku sada. Jer taj dečak se zarekao davno – sklanjaćete pogled preda mnom. I sklanjaju jer znaju da će dečija suza doći na naplatu kad-tad. Bog ne voli dečje suze.
Ja ću ih gledati u oči, a oni će spustiti pogled i meni je to dovoljno.
A ja moram živeti dalje zbog moje porodice i ne smem se vraćati tamo gde me nema.
Ali ostaju rane, ožiljci na duši, i naučiš da živiš sa tim, a opet nekad moraš reći na glas.
Olakšaš dušu bar malo, pa nastaviš dalje .
A dete me samo pitalo: „Kume, je l` mogu doći na raspustu kod tebe?“.
Može, kumić moj, može…
