Piše: Boris Miljković
Priča nastala 29. avgusta 2026.
Danas sedim na groblju i setim se kao mali kad sam slušao babe kad pričaju pokojnicima…
`Ajde prvo kod Baneta, mog oca, dve godine danas mu je kako je umro. To „preminuo“ mi onako malo deluje, da ne kažem… Pa ću onda i do Olgice, moje tetke, deli ih nekih petnaestak metara.
Jebi ga, poneo jednu koka-kolu i ispadne mi kod tate, sve se prospe. E do mog, mislim se, sad nemam za Olgicu. Šta da kažem sad, okrećem se, gledam da nema negde neko dete, da ne viri i smeje se k’o ja nekad onim babama. Reko’, doći ću, ćale, jedan dan da operem spomenik i okopam, mada suša je, ni nema trave…
Pokojna baba me gleda sa spomenika, i ovde se slikala namrštena. Tačno po pogledu znam, sad bi rekla za ovo što mi se dešava: „Opet se nisi obukao, pa se preladio.“ A rekla bi garant, znam, iako četrdeset stepeni ima svaki dan.
Onda krećem, šta reći sad? Reko’, doći ću da sredim ovih dana, kažem tiho. Pomislim, sad bi Bane rekao: „Ne seri, molim te.“
Gledam dedu, onako lep moj Braca, razmišljam, uvek je bio lepši od babe, a oženi se sa njom koja dve kuće dalje od naše živela. Dedin pogled lep, onako gleda u daljinu, a babin, jebeš mi sve, taj pogled je imala kad joj tatin lovački ker podavio živinu. Možda se i slikala tog dana, a pogled kojim je gledala kera, ladno kod Hičkoka u film.
Šta ću, pozdravim se, pa `ajde kod Olge, moje tetke. Opet same reči krenu: „Gde si, Olga?“, pa se trgnem, već čekam odgovor: „Pa gde ću biti, kretenu, valjda vidiš.“ Vadim cigaru, palim, sve čekam da drekne: „Još to sranje nisi ostavio?“
Sedim tu, nemam koka-kole, sve mi ispalo kod tate, što bi moja tetka rekla: „Kilavštine Božije, ni za šta niste svi zajedno.“
`Oću da krenem, rek’o bi još nešto… Pogledam, vidim dva-tri busena neke suve trave. Opet ja govorim: „Reko’, doći ću, teta, da počupam ovo“, a u meni strah i već k’o da čujem: „Pa ni travu na ulici ne pokosiš, pizda ti materina, dok ti ja ne kažem.“
I krenem nasmejan, setim se koliko smo mi svi znali da se smejemo, zezamo, i pitam se šta bi bilo da nas nisu sve te naše muke zadesile. Pa nama bi život prošao u šali i zajebanciji.
I ulazim autom u dvorište i tada suze, pogledom pratim Andreu moju, odlazi na groblje.
Taman da viknem: „Sipaj Olgici više koka-kole“, ali suze i nema glasa. Voleo sam ih sve puno i hvala im.
