Piše: Boris Miljković
Ovde ću otići par vekova unazad da bih vam opisao ovaj narod sa prostora Srema. Ponekad, kad bih čuo da samo u Sremu za krsnu slavu, takozvane svečare, domaćin sedi i ne služi goste, pitao sam se zašto. Kroz razgovore i priče starijih ljudi saznao sam da ovaj običaj datira par vekova unazad. Srbi, prognani davno od turskih zuluma, dolazili su u Srem preko Save i Dunava, bežeći u za njih obećanu zemlju.
Ti ljudi nisu bili obični, mirni ljudi, već oni buntovnici koji nisu dozvolili pravo prve bračne noći, oni koji nisu trpeli zulum, oni koji su ubili turskog vojnika, agu i došli ovde. Ugarska ih je primila davši im močvarne predele gde su oni podizali improvizovane kuće, pomoću improvizovanih kanala isušivali močvare i pravili obradivo zemljište. Nisu bukvalno dobili ništa, a morali su da daju u zalog ono što je svakom čoveku najdragocenije, a to je život.
Postali su graničari, postali su „psi rata“, ratovali su širom Evrope za potrebe velike tada Habzburške monarhije, kasnije nazvane Austrougarska. Obično bi za krsnu slavu dolazili kući iz rata i tada bi sedeli u pročelju astala, bili tretirani kao posebni gosti. Takođe, iz priča sa kolena na koleno prenosila se legenda da Sremci nisu pravili niti lomili slavski kolač. Razlog je bio samo jedan — govorili su „kada se vratimo kući“, mislivši na svoja rodna mesta odakle su došli u Srem. I tako su generacije živele sa tom mišlju, otac prenosio na sina, a on dalje.
Radili su mukotrpno na takvom zemljištu, baveći se poljoprivredom sa alatima koji su bili toliko primitivni, držali stoku i morali da ratuju kad ih monarhija pozove. Zanimljivo je da to nije bila jedna generacija, već da je svaka sledeća koja je imala muško potomstvo nastavljala isti život kao pradeda, deda, otac. Sada zatvorite oči i zamislite da vam otac dolazi i odlazi u rat, sutra idete vi, pa isto čeka vašeg rođenog i onog nerođenog sina, unuka, pa tako dalje. Koji je to „materijal“, koji genetski kod tih ljudi, prosto je neverovatno. Koja je to bila transformacija tih ljudi! Paori, stočari, ribari, vinogradari na jedan poziv pretvarali bi se u silne ratnike bez premca.
Ugarski parlament Srbe u Sremu tek hiljadu sedamsto devedeset prve i postavlja za građane prvog reda. Mada to nije važilo kod drugih naroda, smatrani su i dalje otpadnicima i psima rata. Tako da, samo na papiru su bili to, a u praksi je to izgledalo mnogo drugačije. Marija Terezija ih je cenila kao ratnički narod jer su branili Beč i monarhiju na najtežim ratištima, u najkrvavijim bitkama. Ratovali su na poziv monarhije u Holandiji, Italiji, Češkoj… Gde god je trebalo išli su ne pitajući se, jer su život stavili u službu monarhije. Dali su život da bi dobili mir koji su čekali vekovima.
Stalno su bili veoma vezani za svoje poreklo i težili da budu svoji na svome. Otežavajuća okolnost je bila što su bili Srbi pravoslavci, jedini pravoslavci u multietničkoj sredini. Vremenom su živeli uvek u miru sa svojim komšijama, mešali se nisu sa drugim narodima, niti im je to tada bilo dozvoljeno. Tako je sačuvana čista krv jednog naroda na ovim prostorima.
Dok je Austrougarska mudro gledala da ne uđe u rat sa Turskom, Srbi iz Srema su prelazili reku Savu i učestvovali u bunama u Srbiji. Đorđe Obradović Ćurčija, čuveni harambaša iz Srema rođen u selu Bosutu, proslavio se u borbi sa Turcima. Austrougarske vlasti su znale na početku Prvog svetskog rata da će teško Sremce okrenuti protiv svojih, pa su počeli masovno da ih prisilno mobilišu i šalju u rat sa Rusijom. Naravno, tamo dolazi do toga da svi srpski pukovi iz Srema prelaze na stranu Rusa. I kreću u oslobođenje Srbije.
Platili su veliki ceh u Prvom svetskom ratu okrenuvši se protiv Austrougarske, po cenu da im kućna ognjišta budu pretvorena u zgarišta, a u znak odmazde ubijani su njihovi nemoćni ukućani. U mom mestu jedini nosilac Karađorđeve zvezde je moj predak Nikola Miljković Brzak, koji je na Solunskom frontu pokazao neverovatnu hrabrost, kao i hiljade drugih ljudi sa ovih prostora.
U Drugom svetskom ratu pitoma ravnica Srema je postala veliko stratište za ovaj moj narod ovde. Bez planina i velikih šuma, moj narod je bio lak plen ustaša, nemačkih divizija i svako selo je stradalo.
Ovde ću stati!
Ovom pričom želim da ukažem da smo mi ovde nastali od ratnika. Mi svinjari, konjari, paori, alasi, vinogradari — mi smo ti što imamo genetski kod ratnika vekovnih. Sve ovo napisano možete proveriti u Arhivu Srema, Arhivu Vojvodine, muzejima. A ja sam ovo napravio jer želim da znate ko ste i da sutra niko ne može da vam kaže da nemamo istoriju. Istorija naroda sa područja Srema je mnogo šira i veća od onog što smo učili i što su nas učili. Jer i posle Drugog svetskog rata su nas pokušali dokusuriti oduzimanjem imovine, uništavanjem tradicije, udaljavanjem od crkve i još mnogo toga.
Zašto? Pa zbog genetskog koda ratnika…
