Piše: Boris Miljković
Skoro tri nedelje sam gledao da funkcionišem nekako. Dobio sam terapiju i ćutao, čekao sam sledeće snimanje. Sebi sam govorio – šta bude nek` bude. Susreo sam se sa onom rečenicom koju kad doktor izgovori pomisliš – ovo se ne dešava meni.
Tražio je tumor, tržio je uzrok unutrašnjeg krvarenja!? Juče, pregled je pokazao da se sve smirilo, da sam terapijom uspešno izlečen.
Ono što želim reći, tri nedelje nisam mislio na sebe. Moje misli su išle na moju decu, moju ženu, konje i magarce, naše pse. Ko će ih hraniti ako mi krene po zlu? Da li sam završio sve što sam naumio? Pa nisam. Da li ću moći da se nosim sa tom bolešću ako je ono najgore?
Tri nedelje agonije, tri duge nedelje za mene. Čini mi se da mi je Bog pokazao da vidim kako i to izgleda, da razumem. Mada svi znate da dajem sebe koliko god mogu i kad ne mogu materijalno, uradim medijski i dajem prostor gde god mi se ukaže prilika za pomoć obolelima.
Juče par puta slušam reči doktora: „Nema tumora. Ček, okreni se da vidim nema ni ovde. Nema ga“. A vi koji me lično znate i koji me pratite možete misliti mene, a ne smem da psujem. Pa sve te ne jebalo, ko da se igramo žmurke. `Oćeš ga naći više ili da „zapljunem“ pa idem kući.
I zapljunuo sam ipak ja u ovoj igri…
Samo ću vam reći k`o i do sad što godinama govorim – podelite uvek apel, to ništa ne košta niti će vam pokvariti profil. Pusti profil, veća je veličina podeliti za bolesnog, nemoćnog nego bilo šta. Pustiti SMS ko može, uplatiti ponekad onu kafu što bi popili. Možemo sebi uskratiti bar jednu.
Samo zamislite kako je ovim ljudima herojima što se bore za život…
Udar infarkta kada sam doživeo smatrao sam sebe slabićem, manje čovekom. Krivio sam sebe, gledao sam pojedine ljude i u očima sam im video da misle da su superiorniji sad od mene.
Onda sam okrenuo sebe i dizao se svom snagom, sa sve cigarom u ustima. Možda i ta cigara, večito u mojoj ruci ili ustima, predstavlja neki moj bunt, moj prkos, moju borbu da budem jednak.
Sada sam samo dobio jaču volju za dalje i tako će biti…
