Mitrovčanin Vladimir Novotni i Šapčani Nikola Kacin i Dejan Isaković već treće nedelju putuju na motorima do Mongolije i pustinje Gobi na granici da Kinom. Deo onog što su doživeli podelili su prošle sedmice sa čitaocima „ Sremskih novina“. Poslednje informacije glase da su ušli u Mongoliju, ali je, na žalost, Vladimir Novotni morao da odustane od daljeg puta. Njegov post na Fejsbuku glasi:
Prijatelji.. moram da vas obavestim sa velikim zalom i tugom moje putovanje za Mongoliju je prekinuto usled velikog ostecenja motora.
Ekipa mora nastaviti bez mene.
Antonić Miladin Maki ostaje samnom oko pomoci…
Hvala svima na podršci…
Iskustva članova ekipe podeljena preko društvenih mreža su da puta jednostavno nema. „Bukvalno od granice puta nema. Bilo je asfalta nekih 20km oko Olgija i kraj. Posle toga je makadam, testere, potoci, pesak dubok i plitak, zemlja, blato i to je sve. Imali smo dve opasne situacije, kad sam ja upao celim prednjim tockom u potočić, odlete zadnji u vazduh, docekao sam se levom nogom i zadrzao motor da ne padne. Bosanac je imao situaciju da u dubokom pesku na uzbrdici motor prosto nije vukao jer se kontrola proklizavanja ukljucila i pravila problem. Sve je to prevazidjeno i spremni smo za nastavak kroz Gobi. Da li ćemo ići od Altaja ka Uliastaju na sever, ili ici i dalje ka istoku odlučićemo sutra kad dodjemo do Altaja. Španci koji su na putu a pre nas su zagazili rutu javljaju da je prolaz severom krajnje opasan, da ima i ljudi i motora izlomljenih. Finalna ruta će se usput kreirati.
Piše: N. Kacin
Posle zadržavanja od dva sata na madjarsko – ukrajinskoj granici dodje na red i ruska granica. Tu smo ostali oko šest sati. Imali smo problem s birokratijom i privremenim uvozom prikolice u Rusku Federaciju. Bilo je pitanje da li ćemo je uvući u Rusiju ili je ostaviti u Ukrajini. Na kraju se to završilo pozitivno, nekako smo rešili problem.
Ostali dani su protekli u celodnevnoj vožnji, prolazak kroz Kijev i obilaznica oko Moskve i velika gužva nam je pojela dosta vremena i energije. U toku je asfaltiranje obilaznog puta trećeg prstena oko moskve pa smo i tu malo upali u guzvu. I taman kad smo se počeli hvaliti kako nam vreme ide na ruku i kako je super-juče se promeniše vremenski uslovi. Ceo dan smo vozili od Podmoskovlja do Kazanja pod jakom kišom.
Kiša nas psihički obara i umara, te moramo praviti više pauza, ali šta je tu je. U večernjim satima smo stigli u Kazanj, smestili se u motel, i danas cemo da menjamo gume na motorima, a Steva i Maki ( članovi prateće ekipe prim. Redakcije) žele da malo pregledaju džip. Mnogi su se pitali kako ce džip da nas stigne itd… Da pojasnimo… Džip ide brzinom od oko 100 na sat. Mi na motociklima variramo od 100-150 kilometara. Krećemo u isto vreme ujutru i uglavnom džip stiže sa najviše 10 minuta kašnjenja-a zadnja dva dana bukvalno mi jurimo ekipu u dzipu! Jer oni imaju veću autonomiju od nas – 600vs 300km tako da nemaju potrebu često da staju, a mi na motociklima moramo i sipati gorivo i povremeno odmoriti.
Proteklih sedam dana smo se kretali ka Rusiji u pravcu Čeljabinska, koji je usputna stanica za Kazahstan. Neplanirano smo se tu i zadržali jedan dan da bi sačekali vrlo važan dokument za prikolicu koju vuče ekipa u džipu. Zahvaljujuci DHL-u dokument je isporučen u subotu i već oko 13 časova smo prešli granični prelaz kod Troicka i ušli u prostranstvo Kazahstana. Cilj dana je bio grad Kostanaj gde smo odmorili pred težu etapu – Kostanaj – Koksetau – Astana.
Ta deonica je u katastrofalnom stanju kao i većina kazačkih puteva, negde asfalta uopšte nema, negde je izrovan put, ali prešlo se i to. U nedelju smo stigli u prestonicu Kazahstana Astanu. Sjaj Astane i visokih 35 celziujusa su nas umorili umesto da nas odmore. Ali… Taj sjaj velelepne Astane se zasigurno ne zaboravlja. Nepregledna prostranstva Kazahstana, sjaj Astane i siromaštvo u drugim krajevima kreiraju vrlo upečatljive kontraste.
Motociklista za Kazake je isto što i Marsovac. Bukvalno nas tako doživljavaju. Bez obzira na siromaštvo svuda smo bili izvanredno prihvaćeni sa iskrenim osmehom i pozdravom. Napuštamo Astanu i krećemo se ka bitnoj tački naše ekspedicije-ruskom gradu Barnaulu. Tu ćemo izvršiti tehnički pregled motocikala i džipa, promeniti gume i preći na terenske, i napraviti jedan dan odmora pred ulazak u Mongoliju. Od Barnaula do Tashante i graničnog prelaza delice nas oko 700 km Altajskog-Čujskog trakta i tu kreće najteža deonica ka ostvarenju naših snova i ciljeva.
Ekipa je kompaktna, prošla su neka sitna neslaganja i sad funkcionišemo kao jedno telo i jedan organizam. Ulan Bator je još malo pred nama! Veliki pozdrav za sve čitaoce „Sremskih novina“ od članova u tima „Moto Mongolija 2017“.
