• četvrtak, 28. mart 2024.
SREMSKA MITROVICA: UZ INICIJATIVU ZA POSTAVLjANjE SPOMEN PLOČE MILANU GAČIĆU
Reportaža
0 Komentara

SREMSKA MITROVICA: UZ INICIJATIVU ZA POSTAVLjANjE SPOMEN PLOČE MILANU GAČIĆU

28. oktobar 2014. godine

Vitez srpske slobode

Heroj Velikog rata, Milan Gačić

Heroj Velikog rata, Milan Gačić

Na starom pravoslavom groblju u Sremskoj Mitrovici, sa desne strane kapele i grobnice ugledne porodice Milekić iz koje je potekao i prvi gradonačelnik jedinog sremskog grada, nalazi se porodična grobnica familije Gačić. Pod hladnim kamenom svoj večni san sneva nekoliko članova ove kuće, među kojima i Mitrovčanima slabo poznati Milan, rodom iz Ljubovije, jedan od junaka Prvog svetskog rata.
Tih i nečujan u vreme kada je Srbija junaka kao što je ovaj div heroj iz dva balkanska i Prvog svetskog rata imala „mnogo“, zapostavljan u danima kada su ljude „starog kova“ smenile generacije „naprednih“ ideja i zaboravljen u tamnim danima kada je div-junak prerastao u gotovo mitsku figuru, Milan Gačić ostao je nepoznat za najveći deo svojih sugrađana. Uspomenu na ovog velikog čoveka i oca osmoro dece, čuvali su najbliži članovi njegove porodice i prijatelji koji su nedavno pokrenuli inicijativu da se haustoru kuće Nikole Bogdanovića na Žitnom trgu, u kojoj je Milan Gačić proveo najveći deo svojih mitrovačkih dana postavi spomen ploča i tako u godini obeležavanja veka od Velikog rata, ovaj nosilac dve Karađorđeve zvezde, dva Obilića, Albanske spomenice i drugih prestižnih odlikovanja otrgne od nezasluženog zaborava.

Ratni zavet: Nikad više u Ljuboviju

Svoj životni put Milan Gačić započeo je u rodnoj Ljuboviji, u staroj Azbukovici 1892. godine. Odrastao je u kući skromnih roditelja, okružen ljubavlju i živim sećanjem na dane kada su hercegovački Gačići iz okoline drevnog i više puta spaljivanog manastira Žitomislića, zbog sukoba sa turskim vlastima prešli Drinu i nastanili se u hajdučkoj Srbiji u danima njenog buđenja iz viševekovnog turskog ropstva, budući major i rezervni potpukovnik kraljevske vojske.
Iz Ljubovije, Milan je 1912. godine krenuo da dovrši posao koji su stotinu godina ranije započeli njegovi preci. Iz Stare Srbije vratio se ne sa jednom, nego sa dve pobede: kumanovskom i bregalničkom. I dva ordena…
U naredne četiri godine, goneći kao vojnik Drinske divizije neprijatelje slobodne Srbije, Gačići su prolivali svoju krv i ostavljali kosti na Drini, Ceru, Mačkovom kamenu, u Staroj Srbiji, Albaniji, na kućnom pragu. Na Kajmakčalanu, u rovu, Milan je dobio Karađorđevu zvezdu i posebnu pohvalnicu komandanta Treće srpske armije. Kao pobednik, noseći na grudima najveća odlikovanja ratne Srbije, vratio se u svoju otadžbinu.

Otac Slobodan na grobu svoga dede

Otac Slobodan na grobu svoga dede

– Po dolasku u Srbiju, nakon što je kao ratni invalid bio, kako se tada govorilo, otpušten iz vojske, Milan je postavljen za sreskog načelnika u Staroj Srbiji, u Carevom Novom Selu, danas Novom Delčevu, na Bregalnici, na samoj granici sa Bugarskom. I mada je od posledica ranjavanja ostao bez mišice na desnoj ruci, tokom boravka u današnjoj Makedoniji odlično se nosio sa bugarskim komitima, radi čijeg suzbijanja je kao odličan vojnik koji je dobro poznavao Bugare i bio postavljen na to opasno mesto. Tu je, priča nam Milanova snaha Srbislava Lela Gačić, supruga najstarijeg Milanovog sina Predraga, upoznao Zoru Đorđević, ćerku bogatog vlasnika ljuštionice pirinča koji je prvi u Makedoniji imao auto i spadao u najbogatije tamošnje Srbe sa kojom se i oženio. Na obalama Bregalnice koju su Bugari dobro upamtili, 1922. godine rodila se najstarija njihova ćerka Divna, a ubrzo potom i druga kći Desa.

Deo ordenja Milana Gačića

Deo ordenja Milana Gačića

Rodnu Ljuboviju, priča nam Lela sin, Milanov unuk, Otac Slobodan Gačić, sveštenik u Mačvanskoj Mitrovici, od kraja rata, pa sve do smrti posetio je samo jedanput, 1924. godine.
– Deda je retko govorio o svojim ratnim danima. Herojski podvizi nisu mogli da nadvise bol koju je osećao za svojim mrtvim saborcima i članovima porodice. Mnogima to možda neće biti jasno, ali je istina da veliki ljudi, veliki junaci, retko kada pričaju o svojim ratnim danima. Slobodana, dedinog brata Austro-Ugari su dva puta bezuspešno vešali, da bi ga treći put najpre zaklali pred porodicom pa tek onda obesili. Porodična kuća je bila spaljena, roditelji pobijeni, tri brata nisu dočekala kraj rata… Prilikom posete rodnom domu, deda je porodicu zavetovao da nikada ne dolazi u Ljuboviju. Do danas, mi se tog zaveta držimo, iako sam, pravo da vam kažem, često puta bio na ivici da ga prekršim. Sve više me nešto vuče ka Ljuboviji i nisam siguran da li ću uspeti da izdržim, priča Otac Slobodan.

Iseljenje ili „kugla u čelo“

Godine 1925. Gačići se sele u Požarevac. Tu se u narednih deset godina rađa još šestoro dece: sinovi Predrag i Vojislav, ćerka Fanika koja je ime dobila po babici, zatim sin Zoran, kći Milka i na kraju sin Aleksandar, koji je i danas živ i živi u Kanadi.
U godini Aleksandrovog rođenja, tačnije 18. oktobra 1935. godine desetočlana porodica Gačić dolazi u Sremsku Mitrovicu, u kojoj Milan radi kao poreski službenik. Prilagođavanje porodice na nove uslove života, prekida Drugi svetski rat.

Sećanje na Milana Gačića

Sećanje na Milana Gačića

– Početak rata zatekao je, nastavlja priču Lela Gačić, mog svekra na mestu rezervnog poptukovnika. Na poziv vojske, on odlazi u Banovinu u Novi Sad gde, kako je kasnije sam pričao, zatiče rasulo. Videvši da je situacija napeta, da su frontovi pukli, a dobivši dojavu da su ustaše već uveliko na putu ka Mitrovici, krenuo je iz Novog Sada, okolnim putevima dolazi u Šabac, a odatle u Mačvansku Mitrovicu, gde mu se ubrzo pridružuje ostatak porodice.

Srbislava Lela Gacčić

Srbislava Lela Gacčić

– Postoji i jedan dokument, dodaje Otac Slobodan više plakat, koje su izdale ustaške vlasti, a u kojem stoji da Gačići, ako u roku od 48 sati ne napuste takozvanu „Nezavisnu Državu Hrvatsku“, jedino što mogu da očekuju jeste „kugla u čelo.“ Nemajući kud, moja baka Zora spakovala je šta je mogla i prešla u Mačvu.
Ostatak rata, Gačići su proveli u Šapcu, držeći se neutralno prema nastalom građanskom ratu. Sudbina je htela da su Milan i najstariji sin mu Predrag bili učesnici i usiljenog marša od Šapca do Jarka.
– Kako su moj svekar i suprug odatle oslobođeni ja ni danas ne znam tačno. U svakom slučaju, hvala onima koji su im omogućili da se živi vrate u Šabac svojoj porodici, priča Lela.

Povratak u Mitrovicu

– Deda Milan se nije dugo zadržao u poratnom Šapcu. Naime, kako je poratnoj Mitrovici nedostajalo kvalitetnih službenika za rad u poreskoj upravi, to je jedna grupa tadašnjih funkcionera stigla u Šabac i zamolila „Gaču“, da dođe natrag, gde ga je čekao siguran posao. Kako je posao u ono vreme, baš kao i danas, bila stvar koja je gotovo sve rešavala u životu, a posebno čoveku koji ima osmoro dece, deda je odlučio da se vrati. Koliko znam, menjali su nekoliko adresa, da bi se na kraju „skrasili“ na Žitnom Trgu, preko puta današnje „Fortune“, tačnije u jednom od stanova koji su se tada tu nalazili. U toj kući deda je 29. decembra 1963. godine preminuo, a 30. je sahranjen na starom pravoslavnom groblju, priča Otac Slobodan.
Ostavši veran svojim idealima i zakletvi, Milan Gačić nikada se nije bavio politikom. Kako nam priča njegova snaha Lela, političarima nije verovao, a kada je nakon Drugog rata trebalo da se izađe na izbore, obično je odlazio iz Mitrovice, da bi se vratio kada se sve svrši.
– Svekar je uvek govorio da je zakletvu dao Kralju i Otadžbini, a ne partijama. Tu svoju zakletvu, smatrao je, ispunio je u Prvom ratu i to su ljudi oko njega poštovali. Bio je veliki protivnik bilo kakve jugoslovenske zajednice, ostao je veran svojoj Crkvi, a bio je i prvi poratni kum Sabornom mitrovačkom hramu. Svoju ljubav i zakletvu preneo je i na svoje potomstvo, na čemu smo mu najviše zahvalni, zaključuje razgovor Lela Gačić.

Zasluge heroja Velikog rata

Zasluge heroja Velikog rata

Kad Miloš Minić „pozdravi vrata“

Ostalo je u porodičnoj istoriji zabeleženo i to da je tokom boravka u Šapcu, spletom okolnosti, Milan Gačić spasao i jednog partizanskog borca. Nakon rata, kako nam je ispričala Milanova snaha Lela Gačić, taj borac koji je u međuvremenu postao značajan funkcioner, dva puta je dolazio i u želji da se zahvali nudio starom ratniku vilu u Beogradu i stipendije za njegovu decu.
– Nije on znao na koga se namerio. Moj svekar, častan i nepodkupljiv čovek, odmahnuo je rukom uz komentar „pozdravi se sa bravom“. Taj čovek bio je Miloš Minić, kaže Lela Gačić.

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: