Sasvim slučajno prolazeći kroz Noćaj ovog novembra primetila sam da je u jednom dvorištu u toku zimska svinjokolja. Ne bih lenja, pa odlučih da stanem i pitam da li je neko možda za razgovor, jer moram priznati odavno nisam videla da neko i dalje kolje svinje u svom domaćinstvu. Čini mi se da ta tradicija polako izumire na ovim prostorima, možda grešim, ali to je neki moj subjektivni osećaj, prvenstveno jer su mi još samo u sećanju ostala okupljanja tim povodom u sopstvenoj kući.
Dok su se u jednom kraju dvorišta topili čvarci u velikoj orniji za kojom je, kako sam naknadno saznala, čiča Drakče, u drugom delu oko jednog stola zatekla sam petoricu muškaraca udubljenih u posao. Na prvi pogled delovali su dosta ozbiljno odmerajavući me dok stojim kod kapije, tren kasnije domaćin Miroslav Bogdanović mi priđe sa osmehom i pusti da uđem, a kako sam se predstavila ko sam i čime se bavim, krenuli su priča, smeh, šala. Moram biti iskrena, sumoran jesenji dan su mi svojom pozitivnošću ulepšali.

Kako kažu, okupili su se u ranim jutarnjim satima, s tim što su pojedinci nešto i kasnili, dobacuju međusobom. Malu, ali odabrnu ekipa činila su tri Miroslava, Darko, Milan i pomenuti čika Drakče. Svako je imao svoje zaduženje i svoj deo posla, ali nekako se ispostavilo da su ipak svi sve radili. Ja sam došla kada je jedna tura čvaraka već bila gotova, a punile su se kobasice.
Zaklali su pet nazimica od oko 180-190 kilograma, koje je uhranio upravo gazda kuće. Domaće jeste, ali kako je i u severnu Mačvu stigla svinjska kuga, meso je pregledao veterinar, a data je i krv na analizu. Rezultati su pokazali da su krmače zdrave, a kako su majstori rekli, meso i proizvodi od mesa su i biće „par ekselans“.

Bio je to dosta hladna i vetrovita subota, zima se uvlačila u kosti, sve se nešto mislim, kako slabo podnosim ove vremenske uslove, ne bih im bila u koži, međutim, otkriše mi malu „tajnu“, odnosno da ih greje po koja rakijica koju „drmnu“ s vremena na vreme. Lično, ne pijem, ali sa njima sam htela-ne htela morala nazdraviti, valja se. Probah i one čvarke, priznajem bili su za čistu peticu, dovoljno rumeni, mali, hrskavi i slani, pravi čips od svinje. Osim čvaraka i kobasica, pravili su još i kulen, švarglu, krvavicu, odvojili su šnicle, pa meso za čorbe… Sve se lepo iseklo i pripremilo, nešto za zamrzivač, a nešto za pušnicu.
Kao što to red i nalaže, po završetku posla usledila je večera. Nju, doduše nisam dočekala, iako sam poziv da ostanem imala, a s obzirom da sam čula da će na meniju biti roštilj, paprikaš, salčići, malo sam se i dovoumila, no me zima poterala kući, jer sam onu rakiju, ipak samo liznula. Domaćina Miroslava i njegove prijatelje ostavila sam u dobrom raspoloženju, a i sama sa osmehom na licu i puna pozitivne energije koju su mi preneli moji Mačvani, Noćajci.
D. Tufegdžić