Koja su to dva najpoznatija tipa životnog partnera kad je reč o jačem polu? Onaj kojeg mnogo ne zanima kako to da je sve uvek čisto, opeglano i skuvano, ni gde su se posakrivali ti silni Pepeljugini miševi i golubovi, i ona kategorija partnera koji kuvaju ženi jutarnju kafu, i koji, imaju sposobnost uočavanja mrva na stolu, i dodatnu sposobnost da mrve i očiste.
Prvu kategoriju možemo od milja zvati „korisnici ugostiteljskih usluga u punom pansionu sa pet zvezdica“, a drugi su u narodu poznatiji kao papučari. Nije baš dokazano odakle taj naziv etimološki potiče, ali po pravilu ovi kućni tipovi ne mogu bez kućnih papuča, pa valjda odatle. „Korisnici ugostiteljskih usluga“ kao i svaki gost u hotelu nemaju svoje papuče jer se ne zadržavaju previše u „pansionu“ pa im i ne trebaju. Papučari po pravilu obožavaju svoju ženu pa ih još zovu i „svaka bi ga majka za zeta poželela“. Oni rade sve što bi ženu trebalo da učini srećnom: idu u nabavku namirnica (gde gledaju i da uštede), vode računa o deci i za razliku od „korisnika“ – njih zanima u koju deca školu idu i koji su razred, brinu o kući i pokućstvu, srdačni su prema gostima za razliku od „korisnika“ koji sedi i čeka kafu, piće, meze i pepeljaru jednako kao gosti. (Kad smo kod pepeljare jedan tip je uvek prazni, čak i ako ne puši, drugi nikad, čak i ako puši).
Uz svu pažnju, papučari umeju ženu da obraduju i nekim poklonom, dok drugi tip nema tu naviku, smatrajući da je takav potez samo za one muževe koji su nešto zgrešili, pa da se iskupe.
Da li se papučarski tip rađa ili postaje samo ako se dovoljno zaljubi, dosadašnjim sociološkim analizama nije utvrđeno ali definitivno je izuzetno korisna kategorija po ženu, dakako mnogo korisnija od „redovnog gosta“ , kojem je životni san bio da oženi zgodnu, nemu, sobaricu. Osim ako ženu izuzetno na nervira muž-čistunac jer joj stalno nešto sklanja, istresa i baca, brak sa takvim mogao bi da bude vrlo skladan. U razgovoru dve prijateljice koje imaju dijametralno različite muževe (papuča i anti-papuča) neretko se može čuti „blago tebi“, jedna će zavideti drugoj na mužu koji sve radi i u sve se meša (kao margarin), a druga ovoj na „slobodi“ da sama odlučuje o svemu. Od izbora paradajza za salatu, vrste crepa na krovu, do načina plaćanja svega što treba.
I onda, nije li osim brda para, briga za onog drugog bitan šraf u mehanizmu zvanom brak? Da, ako prevelikom brigom ne prekidamo dotok krvi žrtve u mozak, jer niko ne voli da ga neko guši. Isto tako ne valja ni totalna nebriga, pa ako ste u bilo kojoj od ove dve krajnosti valjalo bi malkice proćaskati sa bračnim terapeutom. Jeste da kosultacije sa stručnjakom za brak nije tipično srpski običaj, ali možda bi ga, s obzirom na broj razvoda kod nas, trebalo širiti. Imamo toliko glupih, da ovaj sigurno ne bi smetao.