Fotografske šetnje po Fruškoj i Sremu
– Srem ima predivne krajolike koje objektiv voli. Šteta je samo što ljudi to teško shvataju, što se odaju predumišljaju da je ravnica monotona i što Frušku goru posećuju obično samo za Prvi maj. Ipak, stvari se lagano kreću na bolje i nadam se da će se i Mitrovčani u budućnosti sve više okrenuti ovoj planini, kaže Goran Vučićević
U Novi Sad, Goran Vučićević (47) došao je iz rodne Čoke. U Srpsku Atinu dovela ga je želja za znanjem. Tu se školovao – tu je nakon školovanja i ostao. Danas se bavi privatnim poslom i već 13 godina razvija poslovne softvere za domaće firme i opštine. Njegov hobi je fotografija, a ljubav… Fruška gora na kojoj provodi najveći deo svog slobodnog vremena. Uvek naoružan fotoaparatom i željom da od vremena otrgne ono najlepše što majka svih planina može da pruži onima koje svojom lepotom veže za svoju zemlju, uplete u svoje krošnje utopi u svoje bistre potoke… podigne u mirisno sremsko nebo.
– Kada sam počeo da živim u Novom Sadu Fruška gora je uvek bila tu. Išlo se na izlete i na maraton, ali u to vreme kada je internet još bio u povoju bilo je vrlo malo lako dostupnih informacija u vezi Fruške gore i jedino ukoliko si bio član nekog planinarskog društva imao si priliku da je bolje upoznaš. Nakon što sam pokrenuo sopstvenu softversku firmu pre 13 godina ušao sam u „mašinu“ i u toj stalnoj jurnjavi za poslom za Frušku goru nikako nisam mogao da nađem vremena. Uvek je bilo „samo da završim“ jedno, a onda se pojavi nešto drugo i sve dok zbog lošeg zdravstvenog stanja i visokog krvnog pritiska nisam završio kod doktora koji mi je prepisao lekove i ozbiljno me upozorio da moram da povedem više računa o sebi i svom zdravlju. Ovo upozorenje sam jako ozbiljno shvatio i odmah pritisnuo kočnicu, počeo da menjam neke loše navike i, između ostalog, krenuo u stalne šetnje sa porodicom po Fruškoj gori, objašnjava Goran.
Zdrvavstveni problemi, stopljeni sa ljubavi prema prirodi kojoj se naučio još u porodičnom domu, doveli su Gorana na planinu koja će njegov životni objektiv dodatno izoštriti i usmeriti ka pravim vrednostima.
– Razmišljao sam da li da se priključim nekom planinarskom društvu, ali sam ipak odlučio da krenem sam. Zahvaljujući toj odluci i podršci svoje supruge, na Frušku goru smo išli čim nam se ukaže nešto malo slobodnog vremena, a ja sam krenuo sve više i sa samostalnim šetnjama jer nisam hteo da previše opterećujem sina koji je još uvek bio mali, objašnjava Goran i dodaje: – U tim samostalnim šetnjama sam usput viđao puno lepih slika, zainteresovao sam se i za carstvo gljiva, pa je došla želja da ih zabeležim fotoaparatom i podelim sa prijateljima na društvenim mrežama. Za te prve fotografije sam koristio mobilni telefon i nisam pridavao previše značaja tome. Mislio sam tada da fotografski zanat i nije toliko bitan. “Kakvo je to umeće, samo škljocneš i to je to“.
Nakon što su ga prijatelji ohrabrili u nameri da fotografijom ovekoveči fruškogorske i sremačke krajolike, Goran je napustio svoje prvobitno stanovište, prepustio se osećaju i počeo svoje fotografske šetnje po Fruškoj gori.
– Vrlo brzo sam uvideo da nisam jedini koji na Frušku goru nosi aparat. Trenutno se, mimo očiju šire javnosti dešava prava renesansa i postoji ogromno interesovanje ljudi za šetnje po Fruškoj gori i Sremu. Formiralo se jedno zdravo jezgro ljudi koji su aktivni ne samo u pešačenjima, već i u svim ostalim aktivnostima vezanim za Frušku goru, rade se brojni projekti i postoji nekoliko NVO organizacija koje su direktno uključene u rad na podizanju društvene svesti o značaju Fruške gore, kao što je “Aktivna Fruška” iz Ledinaca, priče Goran i dodaje:
– Ljudi se upoznaju i druže, ja sam nekoliko puta pravio društvo veseloj ekipi “Zelene avanture”, a pored njih tu su i družina “Šipa”k, kao i moji drugari iz “Fruškogorštaka” sa kojima sam išao na poslednji Šidski novogodišnji maraton.
I tako, svoje šetnje Goran više ne može da zmisli bez aparata. Šeta leti, šeta zimi, široj javnosti poznatim i nepoznatim stazama. Svaki korak prati nova fotografija. Kako je bilo tako će, poručuje, biti i u budućnosti.
– Srem ima predivne krajolike koje objektiv voli. Nije bitno da li je u pitanju ravnica ili Fruška gora, onaj ko voli, ko ima oko i strpljenje, od svega što vidi može da napravi bajku. Šteta je samo što ljudi to teško shvataju, što se odaju predumišljaju da je ravnica monotona i što Frušku goru posećuju obično samo za Prvi maj. Ipak, stvari se lagano kreću na bolje i nadam se da će se i Mitrovčani u budućnosti sve više okrenuti ovoj planini, zaključuje Goran.
