Vampir u Irigu!
(24. februar 1853.)
Zahvaljujući Branislavu Jovičiću knjižničaru i odličnom poznavaocu iriške prošlosti, kako one dokazane tako i one „druge“, uspeo sam da saznam dosta toga o iriškoj prošlosti. Ipak moju pažnju posebno je privuklo nekoliko brojeva malog i slabo poznatog zemunskog lista „Srbski Narodni Vestnik“ koji je izlazio nešto više od dve i po godine, u periodu od 1851. do 1853. godine. Upravo u ovom listu naišao sam na seriju zanimljivih i javnosti nepoznatih članaka koji su izlazili između 15. februara i 15. marta 1853. čiji je potpisnik izvesni Todor Stevanović iz Zemuna, a koji su se bavili pitanjem „Iriške kuge“.
Narednog dana, Ivan je otišao za Varadin, kako je ranije i najavio, rekavši mi na rastanku da je od ljudi sa kojima je prethodnog jutra razgovarao u kafani saznao da je zahvaljujući nemačkim vojnicima koji su se vraćali iz Turske u carevinu u ove krajeve stiglo mnogo veće zlo od kuge. Pa ipak, o tome se slabo govorilo i koliko sam uspeo da shvatim, za tako nešto trebalo mi je odobrenje iriških sveštenika. Osećajući da je to „zlo“ povezano sa pričom o Petru Blagojeviću, rešio sam da posetim Nikolajevsku crkvu i konačno dođem do odgovora na pitanje koje me je mučilo već duže vreme.
Patrijarhova osveta
Devojka u belom koja je tako spretno obeležavala one koji će imati da pretrpe smrt smatrali su Irižani, bila je daleka sluškinja Patrijarha Arsenija Čarnojevića koju je on varoši poslao još u vreme Velike seobe kada su ga Irižani, prilikom jednog njegovog prenoćenja u kući nekakvog grčkog trgovca svojski zastrašili, čak toliko da je Patrijarh bežeći kroz šume ka Novom Hopovu prokleo varošane „teškom belim smrti“. A ta smrt zaista je bila teška, nekada i toliko nesnošljiva da su roditelji beloj devojci ostavljali decu u kolevci, misleći da će se iz zahvalnosti prema toj žrtvi smilovati, toliko da su i pored negodovanja prvog lekara Franca Šrauda na putu ka Rumi, bežeći od devojke u belom jednom prilikom sahranili i živo žensko dete…
Miljan Vezilić
Oca Miljana Vezilića, sina starog iriškog prote iz vremena kuge, zatekao sam ispred crkve okruženog nekolicinom ljudi. Bio je skladno građen, neobično tanak za prilike u kojima je naše sveštenstvo, duge u rep vezane kose i poduže brade uredno potšišane i počešljane. Sačekao sam da se grupica koja ga je opkolila raziđe i tek onda mu prišao, predstavio se, na šta je on ljubazno otpozdravio, napomenuvši mi da su se ljudi sa kojima je razgovarao sastali upravo zbog mene.
– Želeli su – počeo je razgovor otac Miljan – da se dogovorimo oko toga kako da razgovaramo sa vama, pošto su već obavešteni da ste tu i da pišete nešto o kugi.
Bio sam uzbuđen ovim podatkom, smatrajući da onda i ovaj mladi sveštenik jako dobro sluti zbog čega sam mu došao. Ipak, praveći se nevešt u šta, verujem, otac Miljan svakako nije poverovao, upitah zbog čega baš moraju da se konsultuju sa sveštenikom.
– Vidite prijatelju, to su ljudi čiji su roditelji u ona vremena obavljali vrlo delikatne poslove oko prekopavanja umrlih i tome slično. Jer najposle, treba to da znate, nije Irižane u smrt vodila samo devojka u belom koja nije samo puka izmišljotina, nego i nešto mnogo gore.
– Šta?! – upitao sam ushićeno, osećajući da sam na pragu razotkrivanja toliko željene istine.
– Vi dakle – započe otac Miljan lagano – ništa ne znate i samo naslućujete. To je dobro… Pođite sa mnom da vam pokažem nešto, reče otac uz blago oklevanje, uhvati me ispod ruke i gotovo odvuče niz strmo stepenište do crkvene kuće koja se nalazila odmah uz ulaz u hram.
Vukana
– Znate – započeo je otac Miljan ragovor pošto smo napokon ušli u jedan mali kabinet sav ispunjen knjigama u čijem se središtu nalazio radni sto i preko puta njega stolica u koju sam seo – prva stvar koju su vlasti zabranile po izbijanju kuge bilo je držanje opela, jer su se plašile da će ta gomila ljudi koja bi se opraštala i po tri dana od svojih mrtvih samo doprineti širenju zaraze. U takvoj situaciji, ljudi su kopani u dvorištima bez krsta i sveće, a to ume da bude jako opasno.
– Kako opasno? – upitao sam radoznalo. Miljan tromo podiže pogled ka meni i nasmeja se krajičkom usana.
– Vi kao niste upoznati sa time šta se može desiti kada se mrtvi ne opoju kako dolikuje?
Ćutao sam. Naravno da sam znao i upravo to znanje činilo je moje noge toliko teškim da sam jedva uspevao da se pomerim. Sada je postalo sve jasno. Petar Blagojević nije prešao sa carskom vojskom preko Save i Dunava, ali je buđenje iz mrtvih bilo ono što ga je spajalo sa iriškom kugom. Sedeo sam kao skamenjen, a kroz glavu mi je prolazila samo jedna rečenica: „Vampir u Irigu“, „Vampir u Irigu“…
Videvši moju neskrivenu promenu na licu, Miljan ustade i dohvati jednu masivnu knjigu sa police. Spustio ju je na sto i tada videh da je u pitanju nekakvo Jevanđelje…
– Vidim da vam sada stvari postaju malo jasnije i ma koliko to strašno bilo za vas, nadam se da sada shvatate kakvim su se poslom bavili roditelji onih ljudi sa kojima ste me zatekli u razgovoru. Priča o devojci u belom takođe je istina. To nije nikakav folklor, nikakvo sujeverje ili šta slično i to svaki Irižanin zna, bez obzira da li vam je sve rekao ili ne. Naravno ta matora veštica nema veze ni sa Patrijarhom Čarnojevićem. Bila je to Eufimija Teodorova, devojka koju su Irižani javno žrtvovali poklonivši je Turcima nekoliko decenija pre nego što je kuga počela. Nadali su se da će ih Turci ostaviti na miru ako im poklone svoju najlepšu ružu, jer, znate, Irig je bio verovatno jedino mesto odakle su muhamedanci za danak u krvi odvodili isključivo devojke. Zbog toga je varoš često nazivana „Grad ruža“. Eufimija je bila najlepša, ali su njeni roditelji bili rešeni da je sklone. Tražeći je, Turci su vršili velika nasilja nad Irižanima i da bi to stalo, varošani su jedne večeri spremili zasedu i kada je devojka došla iz šume, ubili su joj roditelje, a nju na silu odveli Turcima odevenu u belo, kao mladu. Naravno, prokletnici nas nisu ostavili na miru, ali je Eufimija tada rekla da će se vratiti i kad tad od Irižana tražiti naplatu dugova. Kažu da je umrla negde u Maloj Aziji kao stara robinja, a to što se pretvara od malde devojke do starice i životinja je njen duh koji se vratio kući. Nije ovo prvo zlo koje je ona najavljivala. Pre svake kuge, veće ili manje kroz koju smo prošli ili rata bila je tu, a govori se da je i sada viđaju.
Bio sam prestrašen. Priča koju mi je ispričala Milena Atanackova koja je, verujem, i sama znala za Eufimiju, ovim je dobila sasvim novi značaj i postala je važno svedočanstvo susreta sa ovim nečistim i osvetoljubivim duhom. Neko vreme sam ćutao, a onda skupio snagu i jedva otvarajući usta, upitao oca Miljana za vampire.
– Ovo Jevanđelje – reče on spuštajući ruku na masivnu teško okovanu knjigu – iznosio je moj otac i njime lečio kužne i probuđene, po čemu ga danas mnogi i zovu „Kužno“. Nekada je uspevalo nekada ne, ali ono što je najznačajnije to je da je, nemajući kud, na ćoškovima ostavljao komentare koji mogu biti od velike koristi za saznavanje istine o tim tužnim događajima zbog kojih su Irižani i danas prestravljeni i zbog kojih mnogi ovo mesto i danas izbegavaju, a što vas verujem, najviše zanima.
– I šta je tačno vaš otac pisao?
– O tome ćemo kasnije. Za početak – nastavi otac Miljan svoju priču, neobazirući se na moju upadicu – bilo bi dobro da znate da je prvi slučaj „buđenja“, kako smo mi to ovde zvali zabeležen negde početkom zime 1795. godine, kada je kuga već uzela maha i kada su i tri zaštitna obruča oko varoši, kao i jedan veliki šanac kojim su nas odvojili od ostatka sveta bili nedovoljni da zadrže one koji su panično tražili spas. U jednom takvom lutanju, negde na putu ka Rumi, kao dar Eufimiji i kao neka vrsta okajanja greha, živa je zakopana devojčica, siroče neko. Bilo je to posebno stanje rastrojstva onih koji su tek u svojoj smrti počeli da shvataju šta su njihovi preci načinili jadnoj devojci…
– To znam, mislim to sam već čuo, prekinuh na tren oca Miljana, ne toliko da bih mu stavio do znanja moje ranije saznanje, koliko da bih uhvatio vazduh i spremio se za ono što se polako spermao da kaže, a što sam možda potsvesno naslućivao.
– Da, ali ono što sigurno ne znate, to je da je samo par dana kasnije, ta ista devojčica viđana kako, kao gladan kurijak, prati one koji su je pokopali. U početku su ljudi verovali da devojčica nije zakopana, da je samo ostavljena iza ostalih, kako bi je Eufimija stigla. Međutim, nedugo potom počeli su prvi noćni nestanci koji su sa svakim novim jutrom otkrivali vrlo krvave smrti. Govorilo se tada u strahu da je Eufimija sa sobom dovela i svoju ćerku, a sobzirom da devojčici niko nije znao ime, prozvali su je Vukana, zbog načina na koji je ubijala svoje žrtve. Tako je mala i sirota Vukana postala naš prvi vampir.
Sedeo sam nemo, bled od straha…
(Nastaviće se…)
S. Lapčević
