Nastanak sremske „Skadarlije“
Svečano otvaranje „Vinske ulice“, zakazano je kako dolikuje vinarima za 14. februar, kada Irig proslavlja svoju Krsnu slavu Svetog Trifuna. Tada će se na novom pločniku, između novih klupa i rasvete, po prvi put pojaviti iriški vinari koji će odličnim vinom i pesmom Zvonka Bogdana udahnuti novi život staroj „Ribarskoj“.
Greše oni koji Irig cene po broju stanovnika koji u njemu žive. Greše i oni koji sude po broju vozila koja kroz ovu varoš prođu, po šteti koju ne tako retko nesavesni četvorotočkaši ostave iza sebe, baš kao i oni koji svoj sud izriču gledajući udaljenost Iriga od Sremske Mitrovice, ili pak njegovu blizinu Novom Sadu.
Zapravo, što više vremena provodim po iriškim sokacima i u, za sada, jedinom parku smeštenom preko puta raskošne opštinske zgrade koju kao malo koju drugu u Sremu nije zahvatilo realsocijalističko shvatanje umetnosti, što više upoznajem vredne i čestite ljude, zaključujem da se Irig ne može i prosto ne sme „kalupiti“ i da se njegova prostom oku neuhvatljiva veličina krije u zdravom sremačkom duhu kojeg su ratne strahote i muke onih koji su iz njih izašli tražeći u izbegličkom Sremu svoj mir, najmanje dotakle i okrnjile. Ovde se, kao gotovo nigde u sremačkoj ravnici, sa vremenom uspešno rvu u oranice usađena sećanja na Patrijarha Arsenija Čarnojevića, Monasterlijinu miliciju, na tri prelepe crkve građene u doba kada su današnji sremački „centri“ bili samo mala pogranična naselja u povoju, na Srpsku čitaonicu, to najstarije čitalište u srpskom narodu, na Veliku (Srpsku) školu, na Svilaru zbog koje je Irig nazivan „sremačkim Mančesterom“, revoluciju iz 1848. koja je na san o Mančesteru stavila tačku, na Mitropoliju u Krušedolu, Mitropolita Stratimirovića koji je bio čest iriški gost, na prvu srpsku pesnikinju posle Jefimije, Eustahiju Arsić, na svog akademskog slikara Vasu Eškićevića i njegovih trinaest Apostola, na velikog Mihiza i mnoge druge koji su kao verni sinovi svoje ravnice i svojih brda učinili sve da Irig i danas, uprkos vremenu i nedaćama kroz koje je prošao stoji visoko, čak i više od mnogih koji ga često i sa podsmehom gledaju.
Carska privilegija
Čitava ta velika i jedinstvena istorija, upletena u zamršene i teturave korake paora i dokoličara – ljubitelja dobrog vina kojeg Irigu nikada nije nedostajalo, u povike trgovaca, dunđera, uobraženih Cincara, u gordost iriške gospode pod suncobranima i šeširima, u ljubopitivost sirotinje skrivene pod šubarama i teški miris ribe, promarširala je tokom proteklih vekova malom ulicom koja je vodila od crkve Svetog Nikolaja ka glavnom putu koji i danas preko fruškogorskog prevoja Irig spaja sa starim Varadinom i negdašnjom „Srpskom Atinom“, Novim Sadom.
„Ribarski trg“, ili „Ribarska ulica“, koja je svoje ime dobila po velikim količinama dunavske ribe koja se u ovoj uličici prodavala, bila je, a i danas je, najbolji pokazatelj materijalnog i duhovnog stanja varoši koja je sve do ujedinjenja 1914. godine, bila istinski centar Srba Srema.
Svoj početak, ova ulica ima u malo poznatoj činjenici da je upravo Irig, kao bitan trgovački centar Srema još davne 1706. godine dobio od tadašnjeg Cara Josifa Prvog privilegiju za održavanje dva vašara godišnje uz posebnu privilegiju za ubiranje svih vašarskih prihoda, na šta je malo koja varoš ondašnje Južne Ugarske mogla da računa. Od tada, pa u naredna gotovo tri veka iriška vašarišta i pijace bila su mesta na kojima su se pojavljivali svi oni kojima je do zarade i ugleda u trgovačkom svetu stalo. Pijačarski i vašarski Irig, razvijao se brzo: dobio je lep park, tri prelepe crkve, Veliku školu, Čitaonicu. Irig se samopotvrđivao kao središte Srema, a sa njim posebno mesto zauzimala je i ulica koja je izrasla u stecište kupaca, majstora i trgovaca.
Uvek sveža riba
O tome koliko je zaista veliko bilo trgovačko umeće onih koji su na ovu ulicu iznosili svoju espap, najbolje svedoči podatak da se upravo tu, iako Irig nema svoju reku, u svako doba dana mogla naći sveža riba. Blizina fruškogorskih manastira i pobožnost tradiciji odanih Irižana, doprineli su da potražnja ribe bude velika, tako da je vremenom naglo ojačao iriški Esnaf ribara kojem se, i pored blizine Dunavu, za „pomoć“ svojevremeno obraćao i sam karlovački Mitropolit Stevan Stratimirović.
Upravo taj Esnaf je 1820. godine na staroj pijaci koja se prostirala od Nikolajevske crkve, pa sve do čuvene Bardića kuća i koja se uveliko „Ribljom“ zvala, podigao spomenik u čast Vaznesenja Hristovog, koji i danas stoji i koji je, čini se, bio od presudnog uticaja na konačno formiranje malene ulice u kojoj se, kažu anali, u zlatno doba, tokom druge polovine 19. veka smestilo preko stotinu zanatlija i trgovaca.
„Riblja pijaca“, „Ribarski trg“ ili pak „Ribarska ulica“, postala je polovinom osamnaestog veka istinsko srce Iriga, ostavši to do danas.
Ribare smenjuju vinari
Vremenom, potražnja ribe je opadala, a na pločnik su stupile nove generacije koje su smelo i bez ustezanja pred oči javnosti počele da iznose svoju ljubav prema vinu. U Rogulića kući, koja se i danas nalazi na suprotnom kraju spomenika, smestili su se u osvit dvadesetog veka i veseli iriški „Dokoličari“.
Donjosremci rado su upravo pred ovom kućom svoje seno menjali za dobro iriško vino o kojem su, kada bi se malo raskravili, pevali i govorili ne samo paori i lokalno plemstvo, nego i gospoda Beča, Pešte i Požuna.
Filoksera koja je 1895. godine uništila gotovo sve fruškogorske vinograde, Prvi i Drugi svetski rat, kao i društveno–ekonomske prilike nastale nakon ovih krvavih sukoba, doprineli su da značaj „Ribarske ulice“ izbledi. Veliki industrijski centri odveli su sa „Ribarskog trga“ trgovce i dućandžije, a marljivi vinari svoje napore usmerili su ka unapređenju čuvenog Podruma „Irig“, kojeg je 1931. godine osnovala Fruškogorska vođarsko–vinogradarska zadruga.
U tim danima, nekada čuvena pijaca na kojoj je vrvelo od gospode u elegantnim haljinama od finog štofa i seljaka u opancima, čakširama od beza, iskrzanim i bušnim gunjevima, ubrzano se smanjivala. Osamdesetih godina, po nalogu viših vlasti, „Riblja pijaca“ je premeštena, a samo oni smeliji, iz ko zna kojih razloga, prkosili su vlastima i svoje espape iznosili na trg na kojem su to davno pre njih činili njihovi dedovi.
Nestanak pijace, najavio je tmurne godine raspada Jugoslavije i naglo osiromašenje iriške varoši. Tek 2003. godine, nadajući se da će obnova pijace makar i simbolično označiti novi početak, stari trgovački centar varoši vraćen je na svoje mesto, na trg i u ulicu koju su i u tim danima Irižani nazivali prosto „pijaca“.
Gotovo deset godina kasnije, „Ribarski trg“ dobio je svoje novo lice. Prema odluci lokalne samouprave, a na radost Irižana, ovaj trgovački i društveni centar Iriga star gotovo tri veka, pretvoren je u „Vinsku ulicu“. I bez obzira što na tezgama više neće biti ribe, sasvim je sigurno da će stari sokak postati ne samo mesto nove nade i obnove, nego i staza kojom će u svet odlaziti nove generacije, dostojne onih koji su u život sremačke „Skadarlije“ utkali i svoje stope.
Svečano otvaranje „Vinske ulice“, zakazano je, kako dolikuje vinarima za 14. februar, kada Irig proslavlja svoju Krsnu slavu Svetog Trifuna. Tada će se na novom pločniku, između novih klupa i rasvete, po prvi put pojaviti iriški vinari koji će odličnim vinom i pesmom Zvonka Bogdana udahnuti novi život staroj „Ribarskoj“.
S. Lapčević
