Miran život u urbanom selu
Piše: Gordana Majstorović
Smešteno u južnom delu pećinačke opštine, naslonjeno na Kupinovo, Obrež je selo koje se voli, kažu meštani, u koje se dolazi i odlazi, ali ne napušta. Posao se nalazi na strani, ali se u Obrežu živi i svako ima svoje razloge zašto. Mladi kažu, lepo je, miran život bez gradske vreve i buke, lepa priroda i blizina Obedske bare i reke Save, oplemenjuju i opuštaju. Zgodno je organizovati izlete, a Obrežci i pored svega što rade, vole šumu, lov i ribolov. To im je u krvi, valjda za to što žive u blizini reke i prirodnog rezervata. Društvenih aktivnosti ne manjka, rekoše mladi sa kojima smo razgovarali. Često ih i sami organizuju. Bitna su druženja u lepom i pitomom ambijentu okoline koji sam po sebi relaksira i, što bi se reklo puni baterije. Obrežci, zemlje obrađuju, uglavnom koliko imaju.
– Zemlja koliko nam daje, toliko i uzme – rekoše saovornici i ističu da zemlja pruža neku sigurnost, ali mladi, ipak više vole stalni posao koji pronalaze u okolnim mestima. Mnogi rade u Šimanovcima, Beogradu, Zemunu… Međutim, ako se povuče paralela četrdesetak godina unazad, videćemo da se u Obrež po poslu nekada i dolazilo, pa trajno ostalo. Primer su nam stariji bračni par Mira i Milorad Iasilović. Ona poreklom iz Noćaja, on iz Petlovače, a iz Sremske Mitrovice dođoše 1975. godine po poslu u Obrež i tu ostaše. Zaposliše se u Hotelu „Obedska bara“ koji se tada otvorio. Mira je bila kuvarica, a njen suprug konobar. Danas su penzioneri.
Dođoše i ostaše
– Ugostitelj sam po profesiji, a sada sam u penziji. Radio sam i u Mitrovici, i u Šapcu i Nemačkoj, svud me je bilo. U Sremskoj Mitrovici sam bio 7-8 godina i tamo sam se oženio i dobio decu. Radio sam u hotelu „Sirmijum“ kada mi je ponuđeno da dođem da radim u hotelu „Obedska bara“ koji se tada otvorio. U „Sirmijumu“ mi je plata u to vreme bila 70.000 dinara, a tamo mi je ponuđeno 170.000 dinara i stan. I šta ću, dođem tu. Pitaju me jel ti žena radi. Ne radi, kažem. I nju zaposle kao kuvaricu i ona je dobila platu od 170.000 dinara – ispričao nam je čika Milorad, koga meštani iz milošte zovu Mile Gejak.
Inače, Isailovići imaju dvoje dece i dvoje unučadi od sina Dragana koji živi i radi u Ugrinovcima kao pekar, a kćerka Jasmina je udata u Ašanju, a radi u Zemunu.
– Nama je ovde lepo, mada je supruga narušenog zdravlja, ali mi ne bi smo nigde iz Obreža. Imamo lepe penzije i zadovoljni smo – kaže naš sagovornik i dodaje da ovde imaju sve i ako su deca otišla svojim putem.
– Mladi idu za svojim životom, a nama je dobro ovde – naglašava na kraju.
Drugo vreme, druge prilike u zemlji i oko nas, doneli su i drugačije uslove za rad i život mladih ljudi. Jednom rečju, drugačiji su trendovi. U Obrežu mladi koji se školuju na visokim šklolama, retko se vraćaju, dok ostali gledaju da se zaposle negde u okolini, kako bi mogli da žive u svom selu. Retko ko se opredeljuje za poljoprivredu. Žene se, i udaju, zasnivaju porodice, kako je mesna matičarka zapazila, ili mnogo mladi ili posle 30. godine. Ali, to svakako nije uticaj sela, nego je možda zavladala neka sveopšta apatija i pomodarstvo. Mnogi parovi u gradovima kažu, „živimo“, ali se na venčavaju. Ta moda savremenog doba uvlači se i u naša sela. Pitali smo mlade Obrežce šta misle o svemu tome?
Žele da ostanu
– Trenutno radim kao mesar u mesnici u Šimanovcima, a u slobodno vreme bavim se molerajom. Nisam oženjen, živim ovde sa majkom, bratom i snajom. Mama radi u Pećincima u plastenicima, a brat u Šećerani, zemlje imamo malo, da proizvedemo samo za sebe. Za mlade život ovde nije loš, blizu nam je Beograd, pa i Novi Sad, Šabac gde može da se izađe, a u Šimanovcima ima mnogo firmi gde mladi mogu da se zaposle. Priroda nam je fantastična, na Savu idemo na pecanje, do Kupinova vozimo bicikl i tamo ima staza kroz šumu, ovde na centru imamo bazene, doduše privatne, ali nam leti dobro dođu. Upisivao sam u Beogradu Šumarski fakultet, ali nisam završio, tako da ću ipak ostati ovde – ispričao nam je Željko Jovanović, mladić iz Obreža.
– Dok se ne udam, ne idem iz Obreža. Lepo nam je naše selo. Radim kod „Lukija“, ali u slobodno vreme, družimo se, šetamo, vozim bicikl – kaže Ivana Vlahović, a Jelena Rakić dodaje da se udala i ostala ovde
– Znajte onda da volim svoje selo i da mi je tu lepo. Radim, takođe, u Šimanovcima. Suprug mi se bavi poljoprivredom i imamo dvoje dece, dva sina i sigurno mi ostajemo ovde – kaže jelena.
– I ja radim kod „Lukija“, kaže mladi Luka Kovačević. – Živim sa majkom, ocem i bratom. Moji su starosedeoci i ja ću tu da se oženim i ostanem. Ne nameravam nigde da idem – dodaje Luka.
Daleko od gradske vreve
– Lepo je, udata sam ovde i tu ću ostati – rekla nam je doskorašnja Pećinčanka Aleksandra Jakovljević. A Sava Jovanović koji već desetak godina radi u „Mekdonaldsu“ u Novom Beogradu kaže da se navikao na putovanje na posao, te da se nikada ne bi odrekao Obreža.
– Putovanje jeste naporno, ali sve je to stvar navike. I otac mi radi u Beogradu i putuje, a supruga u Kupinovu u prodavnici, jedino je majka kod kuće, dok naša kćerkica Marija ide u vrtić. Zemlje nemamo, a ni vremena za nju, jedino baštu održavamo. Obrež je mirno i lepo mesto, često idemo do Obedske bare, družimo se sa prijateljima i rodbinom. Imam dve sestre, jedna je udata u Rumu, a druga u Surčin i one često dolaze sa svojim muževima, organizujemo roštilj, a mi muškarci skoknemo i na pecanje do Obedske bare ili jezera Revenice. Dođu mi i kolege često iz Beograda da se družimo, da se malo opuste jer ovde nema gradske buke i vreve. Sporije se živi, to im se sviđa. I meni se ovaj način života više sviđa od gradskog gde svi nekud žure, jure, ne znaš kud. Mi ovde imamo sve, vrtić, školu, poštu, ambulantu, prodavnicu… i miran život i to je po meni prednost života u selu – zaključuje Sava Jovanović, a mi da je model Obrežaca za mnoge ljude, možda prihvatljiv: posao u gradu ili nekom urbanijem mestu, a život u selu.