Piše: Nemanja Milošević
Još jedan ponedeljak u našoj redakciji. Kako je ovo dan kada zaključujemo broj i spremamo ga za štampu, svako je bio udubljen u svoj posao. Glave novinara bile su zabijene u ekrane, prsti su heklali po tastaturi, a koncentracija ljudi ponedeljkom je takva da uglavnom ne čuju ništa oko sebe. Svakom moraš bar triput da se obratiš dok ne shvati da pričaš sa njim.
Sve je izgledalo sasvim normalno i mirno. A onda, u jednom trenutku – tresak! Vrisak! I svi se sjuriše na prozor.
Pred našom zgradom, ležala je povređena devojka. Jedan automobil bio je zalepljen za drugi, koji je od siline udarca oborio saobraćajni znak. I to baš na onom mestu gde mnogi parkiraju da ne bi platili parking, tamo gde se crvena zona završava i počinje biciklistička staza. Znate već gde – prekoputa Pošte, kod SUP-a.
Na sreću, ljudi su odmah pritrčali u pomoć. Našli su se tu i volonteri Crvenog krsta, a Hitna pomoć stigla je brzo. Devojci je pružena prva pomoć i odneta je na nosilima. Nadam se da je dobro i želim joj brz oporavak.
A mi? Pa, ovaj put nismo odradili svoj posao. Praviti senzaciju od tuđe nesreće i skupljati klikove na društvenim mrežama na taj način bilo bi sramno. Međutim, ovaj nemio događaj naterao me je da još jednom ponovim neke stvari.
Bilo je pitanje trenutka kad će ovako nešto da se desi. Divljanje automobilima centralnim gradskim ulicama, posebno u prepodnevnim časovima tokom radnih dana, postalo je svakodnevna pojava. Parkiranje na sve strane, posebno ono – pola na biciklističkoj, a pola na putu, nije sprečilo ni stalno prisustvo Komunalne milicije. Skretanje bez žmigavca, vožnja u stilu muve bez glave i jurcanje na sve strane takođe su redovan prizor.
Stvari se privremeno normalizuju samo u retkim trenucima, ako je u blizini saobraćajni policajac, mada je i to postalo diskutabilno. Evo, baš kada je sanitet vozio nesrećnu devojku u bolnicu, čak ni pod rotacijom i sa nekoliko policajaca na raskrsnici nije mogao normalno da se probije od Pošte, pa dalje kroz Ulicu Kralja Petra. Ide hitna sa rotacijom, a pred nju izleću pešaci i biciklisti kao kamikaze, čak i majka sa detetom u kolicima. Isparkiravaju se u Kralja Petra kao da se ništa ne dešava i, naravno, blokiraju prolaz. Sanitet apsolutno niko ne konstatuje.
I nije tu više problem ni kaznena politika, ni policija, ni komunalni policajci, ni zakon. Problem je, uzevši primer iz prethodnog pasusa, u našim glavama!
Čini mi se, niko nije svestan da učešćem u saobraćaju u svojim rukama ne drži samo svoj, nego i tuđe živote. I to na više načina, koje sad neću obrazlagati.
A potrebno je samo malo. Samo da se ponašamo normalno – tek toliko! Da unapred preuzmemo odgovornost za svoje postupke, a ne onda kada je već došlo do nesreće i kada je neko već nastradao. Kajanje sa zakašnjenjem je zaludan posao.
Isto važi i za one koji svoju sopstvenu decu (malu decu) stavljaju na motocikle i puštaju ih da se bez vozačke dozvole i zaštitne opreme vozaju po ceo dan. Šta, niste znali? Pa provozajte se malo po našim selima, pa ćete videti na delu. A mogla bi i neka patrola da prošparta atarima i ruralnim sredinama. Dok ne bude kasno.
