Piše: Boris Miljković
Uvek kažem: „Pusti to, pusti priče, ne nosiš ti ničije cipele. Ne osuđuj ljude nikada, ja prvi nisam. Ne sudi, sudija nisi jer sudija je život, Bog ili sudbina svakom od nas“.
Moje „praznine“ su možda jače od nečije lažne ispunjenosti jer ja sam takav kakav jesam. Ja više nemam kuću, ja nemam svoje selo, ja nemam pogled onaj moj koji sam imao.
Provozam se, pogledam, tražim svoju kafanu, tražim svoju obalu Dunava. I nema. Jednostavno nema onog mog, onog mene i onog oko mene.
Moja deca imaju svoj put i ne sprečavam ih da rade kako misle da treba. Samo brate, brzo mi porasli. Juče Mihajlo odlazi. Sretnemo se kolima, bacimo „petaka“ jedan drugom. Reče mi: „Boro, možda se večeras vratim, a možda sutra“ i ode na posao. Gledam mlad, ni dvadeset, a radi i bori se, ne staje.
Tu mi je Andrea. Ona je tu, ista ko ja. Ima onu moju narav i volim što je takva. Ne idem nigde, a želim otići jer svaki odlazak mi prija – odlazeći odavde gde više nije isto za mene. Retko odem i na splav na kafu kod mojih ljudi. Nemam ni čamac, a mogu ga kupiti. Međutim meni fali onaj moj mali čamac i bela penta. I kad odem ne gledam ka bregu jer ne mogu, odma krenu slike. Zato više ne idem nigde.
Svratim do kumova, popijem kafu, poigram se, našalim sa kumićima. Odem do Batajnice do Velje kad se „nakupi“ čaša tuge pa sjebem i njemu dan. Nije da hoću već eto, nemam gde.
Dandža i Mitra se ljute jer ređe dolazim. Reko, objasniću vam kad porastete. Pitaju me kad ću se vratiti, onda lažem da ću se vratiti jednog dana. Čekam da mi se Kanisa oždrebi, gledam te naše konje, magarce i pse. Dve guske i petnaestak divlji pataka kad se kupaju.
Sednem na panj, mazim moje kerove.
Lepo, zar ne?
„Šta ti fali?“. Sasvim normalno pitanje i logično. Onda će krenuti oni sa komentarom „Ne znaš ti kako ljudi žive“.
Nasmejem se, ne odgovorim. Samo pomislim: „Ne znaš ti šta sam ja prošao i kako sam živeo“. Ali dok sam to prolazio i tako živeo ja sam se borio da to preživim, da pobedim. Kada sam preživeo, e onda me stiglo sve ono što sam pobedio. A sa tim što me stiglo ja ne znam da se nosim. Ko razume, on će me razumeti, neko možda neće ali će se potruditi, a neko će zameriti.
Taj što zameri nek` se vrati gore i pročita prve dve rečenice…
