Piše: Nemanja Milošević
Već je neko vreme prošlo otkako nisam pisao o saobraćaju. Prosto, svakodnevne situacije koje doživljavam na našim putevima toliko su inspirativne da bih o njima mogao da razglabam iz broja u broj, ali nekako uspevam da se suzdržim.
Međutim, kada je u pitanju neposredna opasnost po ljudski život, imam utisak progovorio bih na… pa znate već šta. A ovaj put, pažnju su mi privukli biciklisti, vozači mopeda i sve češći trotinetaši.
Kada čovek živi u malom gradu poput Mitrovice, a da ne govorim ukoliko živi u nekom od naših sela, složićemo se, nema potrebu da pali automobil za svaku sitnicu. Za obavljanje nekih redovnih obaveza, pa čak i za najobičniji izlazak na svež vazduh, sasvim je dovoljno uzeti korman u ruke. U doba sve veće gužbe u saobraćaju, svako normalan bi podržao ovaj vid prevoza.
Ipak, treba napomenuti da vožnji bicikla, mopeda, trotineta i bilo kog drugog malog prevoznog sredstva sa dva točka treba pristupiti oprezno, što, koliko sam primetio u poslednje vreme, baš i nije slučaj.
O čemu se radi? Pa, misli o ovoj temi nadošle su mi nakon što sam nekoliko dana za redom došao u prilično nezgodnu situaciju u kojoj sam, da nemam dobre reflekse, mogao da presudim nekolicini ljudi.
Kako se napolju sve ranije smrkava, našao sam se više puta u situaciji da me uhvati mrak za volanom. S obzirom na to da sam prilično oprezan kada je vidljivost na putu smanjena, uglavnom vozim brzinom koja je manja od ograničenja i otvaram, što bi babe rekle, četvore očiju. Kad jedno veče, poput utvare, ispred mene se stvorio biciklista! Naravno, potpuno neosvetljen, u mrklom mraku. Dan kasnije, umalo da „pokupim“ čoveka na trotinetu. To, meni omraženo prevozno sredstvo, i tokom dana je teško uočljivo, s obzirom da ga ljudi uglavnom voze bez ikakvog pravila i reda, a kada padne noć, nemoguće ga je primetiti dok mu ne priđeš na samo nekoliko metara, posebno ako mu svetla ne rade.
A, kao šlag na tortu, došla je situacija u kojoj sam „naleteo“ na grupu dečurlije koja se vozila neosvetljenim Tomosovim automaticima na otvorenom putu, gde po pravilu ulična rasveta ne postoji i gde je dozvoljena brzina kretanja prilično veća od one u gradu.
To je bila kap koja je prelila čašu. Pitao sam se – gde su toj deci roditelji? Znaju li oni šta im deca rade? Ko ih je uopšte pustio da sednu na moped u 10 uveče? I gde su se uopšte uputili tako mali i tako kasno?
Pitao sam se i da li su oni koji se hvataju kormana noću, bez upaljenog fenjera, uopšte svesni koliko su nevidljivi iz ugla vozača automobila? Da li su svesni da im život zavisi samo od toga da li je iza njih u kolima divljak koji jurca kao sivonja (što je na našim otvorenim putevima tradicionalna sportska disciplina), od njegovih refleksa i očinjeg vida?
Te, poslednje večeri, već vidno isfrustriran, stižem u grad. A iz mrklog mraka, ne gledajući ni levo ni desno, preko pešačkog prelaza pred kojim sam se našao izleće biciklista sa detetom na korpi. Ni osvrnuo se nije, niti je pomislio da se za mojim volanom možda nalazi neko ko ga ne bi video, ili čak neko ko se ni u ludilu ne bi zaustavio. Sreća, pa sam već navikao da me iza svakog ćoška vreba neki „samoubica“.
I onda mi je sinulo. Upravo takav roditelj, koji ne brine ni o malom detetu na korpi svog bicikla, sutra će to isto dete pustiti da sedne na motor, ne znajući ni gde je, ni šta radi. Takvo dete, usvojiće njegovo ponašanje i takođe jednog dana postati „saobraćajni samoubica“. Zato se pitam još nešto. Imamo li mi adekvatnu primenu kaznene politike za ovakve slučajeve, ili je naprosto lakše namontirati radar u žbunje i izvaditi duvaljku subotom? Bojim se da to, ipak, nije dovoljno…
