Piše: Nemanja Milošević
Čitam neki dan kako je nezaposlenost u Srbiji spakovala prnje i odselila se na Zapad. Ovde kod nas, kažu stručnjaci, ne radi samo onaj ko ne želi. I, složićemo se, to jeste živa istina. Većina ljudi koje poznajem uspeva mesečno da zaradi makar minimalac. I posla, realno, ima.
Ovih par rečenica koje sam napisao verovatno i ne slute na to da u njima ima bilo kakve problematike, odnosno, materijala za neku vrstu kritičkog preispitivanja. Ali, to je greška. Uprkos tome što je sve što sam u uvodnom pasusu ovog pisanija naveo istina, mesta za razmatranje ipak ima.
Prvo, moramo da postavimo jedno, po meni, sasvim logično pitanje. Ako je većina ljudi zaposlena, kakve to poslove oni rade? A evo odmah i drugog. Koliko visokoobrazovanih ljudi je zaposleno na radnim mestima koja zahtevaju i po tri do četiri stepena stručne spreme manje od stepeni koji se nalaze u njihovim diplomama? Za obrnuto neću da pitam, nije baš poželjno. Kad sve to saberemo i oduzmemo, onda možemo da se osvrnemo i na onaj popularni odliv mozgova i uporedimo ga sa prilivom radne snage iz manje razvijenih zemalja.
Evo ga jedan plastičan primer. Neće obrazovani Srbi da voze autobuse, pa kao inženjeri odlaze u inostranstvo i rade za multinacionalne IT kompanije, sa prilično lepom platom. Na njihovo mesto dolaze ljudi iz, na primer Indije, trbuhom za kruhom i posao ne biraju. U tom slučaju, reklo bi se da naša zemlja vapi za radnom snagom, dok sa druge strane zaboravljamo alarmantan podatak o broju naših, mahom ekonomskih emigranata između poslednja dva popisa stanovništva. Stotine hiljada su bile u pitanju, koliko se sećam.
Sa ovim problemom, između ostalih, suočava se i moja struka. Društvenjaci, sociolozi na primer, posla gotovo i da nemaju. A evo, daću šta god hoće onom ko me ubedi da „lekari za društvo“ nisu potrebni društvu čije socijalno zdravlje stoji na staklenim nogama i koje, kao i svaki bolesnik uporno ponavlja: „Nije mi ništa“. Zato je ovaj predmet u školama već godinama unazad progutan od strane jednog drugog – Ustava i prava građana. Izvisiše moje kolege pred pravnicima, uprkos tome što nisam baš primetio da kod nas Ustav, pa ni prava građana, imaju više bilo kakvu težinu. Razlika između legalnog i legitimnog postala je nebitna, a u slučaju da se ta dva poklapaju – pitanje je njihovog poštovanja ne samo od strane građana, nego i institucija. Pa vi meni onda recite, da li su nam potrebni stručnjaci koji će ovaj problem makar pokušati da reše i na taj način zakon i pravdu bar malo približe jedno drugom?
Situacija je slična i u drugim oblastima. Koliko znam, iz naših fakulteta su dugo izlazili najbolji matematičari. Međutim, profesora matematike u školama večito fali. Probleme sa telekomunikacijama, umesto inženjera, danas nam rešavaju priučena deca, a injekcije nam umesto medicinara daju frizeri.
I tako, dolazimo do jednog zanimljivog zaključka. Nemamo mi problem sa zaposlenošću. Problem je, zapravo, u njenoj strukturi. A, da bi društvo funkcionisalo kako treba, mora da se zna ko je paša, a ko subaša. Ko kosi, a ko vodu nosi. Dok tako ne bude, možemo samo da se zamlaćujemo sa onom čuvenom: „Ima posla, ko hoće da radi“.
