Piše: Nemanja Milošević
Evo, bliži nam se još jedan 1. maj. To znači da će radni narod ponovo da se izmiljogi iz svojih stanova i provede čak nekoliko sati u prirodi. Da raspali neki roštilj, popije koje pivo i uživa u pogledu na drvo, cvet, leptira, pčelu, možda i vevericu poneku.
Možda zvuči čudno što ovako pričam i verovatno biste rekli da sam jeo bunike. Ali, zapitajte se i sami – kada ste poslednji put videli šumu izbliza? Kada ste se susreli sa domaćom, a kamo li nekom divljom životinjom? Da li su vaša deca u skorije vreme imala kontakt sa prirodom?
Ne, ne morate ništa da kažete. Odgovor već znam. Izvedete ih nekad do parka, da se malo ljuljaju. Tamo ima i drvo i neke životinje nacrtane. Ako slučajno imaju babu i dedu na selu, možda s vremena na vreme vide i kokošku…
I nemojte misliti da vam ja nešto prigovaram. Uopšte vas ne osuđujem. Brzo se živi, šta ćeš. Radiš od jutra do sutra, pa kad dođeš kući nisi više ni za šta, a ne za šetnju po šumi. I za taj 1. maj bi radije ostao kući da se odmoriš, al` nećeš zbog dece, kako bi im bar jedan dan u godini priuštio malo prave prirode.
Takođe, priroda više nije ni toliko blizu, pogotovo ako živite u gradu. Čak i kad se nađe vremena za nju, nekada nam nije lako i brzo dostupna. Posebno onima koji žive u velikim gradovima, koji su se pretvorili u betonske džungle, dok manji gradovi nastoje da ih isprate u tome.
Tako smo došli do jedne paradoksalne situacije. Desilo se nešto o čemu planiram da pišem već duže vreme, al` nikako da posložim reči i metnem ih na papir.
Zamislite – počeli smo da plaćamo prirodu!
Mi, ljudi, prvo smo rešili da kompletnu prirodu transformišemo i prilagodimo je sopstvenim potrebama. Ali su nam potrebe toliko podivljale, da smo zaboravili šta je zapravo život. Pozatvarali smo se u nebodere, u stanove poput kutija za šibice. Ulice smo zalili betonom i asfaltom, a dvorišta pretvorili u parkinge. Kamen na kamenu više nije ostao, a kamo li drvo pred kućom.
I sad smo se setili jedne nasušne potrebe. Zamislite – da dišemo! Iz dupeta u glavu počelo je da nam dolazi tek u trenutku kada smo masovno počeli da vadimo crno iz nosa i da kašljemo kao magarci. Ali, prirodu u neposrednoj blizini smo uništili, pa ukoliko hoćemo bar malo da je vidimo i udahnemo koji gram kiseonika – moramo da platimo!
Isprva sam se začudio. Mislim se, koja će budala da plati ulaz u Botaničku baštu ili onaj čuveni prolaz na Fruškoj gori? Ko će, bre, da plati da bi video drvo? A onda sam ukapirao. Plaćaju ljudi. I plaćaće sve više i više. Čak ni ne kapirajući da su to sami izazvali. I diviće se hrastu i visibabi. Čudiće se kada skontaju kako čaj od lipe raste na drvetu, a sremuš u šumi. Dok će u fazana, ako im slučajno pređe put, gledati kao u sedmo svetsko čudo.
Zašto?
Pa, zapitajte se i vi.
