• ponedeljak, 17. februar 2025.
U društvu sa ajkulama
Društvo | Reportaža | Sremska Mitrovica
0 Komentara

U društvu sa ajkulama

25. januar 2025. godine

Gledala sam u nju sa čuđenjem i divljenjem, upijala svaku reč i pokušala već dok je sedela pored mene da u svojoj glavi zamislim kako će ovaj tekst da izgleda. Iskreno, tada, a ni sada nisam sigurna kako da počnem, a kako da završim naš intervju. Toliko je toga što bih želela da stavim na papir, ali prostor mi je ograničen. Verujem da bi o njenom životu i avanturama koje je do sada doživela mogla da se napiše dobra knjiga ili čak snimi film, međutim ja ću, onoliko koliko sam tome vična, pokušati da izdvojim neke zanimljive detalje i da kratko predstavim fantastičnu i neponovljivu 50-godišnju Ivanu Orlović Kranjc. Instruktorku ronjenja, Beograđanku, koja je zamenila život na 11. spratu u našoj prestonici, sa vikendicom u šumi u Zasavici. Proputovala je Ivana pola sveta, od Indonezije do Kube, ronila u nebrojenim morima, jezerima, rekama, plivala sa malim i velikim ribama, preživela napad ajkule, zaranjala zajedno sa krokodilima i u dubine preko 70 metara. Pod vodom je, u šali kaže, boravila više nego na suvom, što i nije daleko od realnosti, jer se ronjenjenjem bavi od svoje osme godine. Njeni počeci vezani su za porodicu, Ivanin teča je bio jedan od osnivača starog beogradskog ronilačkog kluba i glavni “krivac” što joj je ovaj sport ušao u krv. Sada je i sama vlasnica kluba “Svet ronjenja”, najvećeg u regionu sa sedištem u Beogradu i Pančevu, a od nedavno i odeljenjem u Sremskoj Mitrovici. Pune 42 godine Ivana roni, a strast koju ima prema svom poslu ne jenjava. Izgradila je impresivnu karijeru koja joj omogućava da putuje, istražuje podvodni svet i promoviše ronjenje kao sport u kojem nisu važni ni pol ni godine.

-Da bi neko počeo da roni dovoljno je da zna da pliva i da se ne plaši vode. Nema prerano je i prekasno je, roniti mogu svi i tako ga promovišemo, kao sport u kojem nisu bitne godine i nije bitno da li ste muškarac ili žena. Najteži deo je poneti bocu sa kiseonikom od čamca do obale i obrnuto, ta boca je malo teža od srednjoškolskog ranca, ali je i dalje lakša od naših kesa sa pijace koje vučemo. Nekada se smatralo da roniti ne mogu na primer asmatičari, dijabetičari, ali takvo razmišljanje je već odavno prevaziđeno – objašnjava Ivana i dodaje:
-ko jednom zaroni, taj podvodni svet ga prosto obuzme. Za mene je to kao da uđem u jednu drugu, novu dimenziju u kojoj ne može da mi zazvoni mobilni, ne može da me iznervira šef ili kolega, u dimenziju u kojoj nema gužve, saobraćaja… Tu ste sami sa svojim mislima, okruženi plavetnilom, ribama. Meni je to najlepši posao na svetu, naravno da je on fizički zahtevan i težak, jer za razliku od rekreativaca, ja nekada ronim u hladnoj vodi, zatim pod ledom, u opasnim vodama i slično, ali sve to je zanemarljivo u odnosu na ono što mi pruža. Uvek mi je zanimljivo, stalno putujem, radim sa ljudima, upoznajem nove terene, vode, destinacije… Strast koju ja imam prema mom poslu ni posle četiri decenije ne jenjava, ja sam i dalje, što se u narodu kaže, luda za ronjenjem – priča mi Ivana.

Poput svake poslovne karijere i njena donosi određene rizike. Na Kubi je doživela incident kada ju je ajkula ugrizla za stopalo.

-Srećom, povrede su bile lakše i brzo su zarasle, a inače, već sledećeg dana ponovo sam zaronila – morala sam nadjačati strah koji se pojavio, jer je to bio jedini način da se suočim s onim što se dogodilo – priča mi Ivana, dok je slušam u neverici.

Od najlepših mesta na kojima je ronila izdvojila je Radža Ampat u Indoneziji, Maldive i Egipat. U pitanju su, kako ističe, predivne destinacije prepune života.

Ivana mi kroz razgovor navodi da je posebno fasciniraju ajkule, pa ih tako proučava, pliva s njima, pa čak i mazi. Imala je i neverovatno priliku da roni s velikom belom ajkulom, najpre u kavezu, a prošle godine i bez zaštite, iako to nije bilo planirano.

-Dok smo snimali podvodne fotografije, bela ajkula se pojavila pored nas, a nekih 400 kilometara od svog prirodnog staništa, prišla nam i na sreću ubrzo otišla, ostavljajući nas nepovređene – sa osmehom na licu vraća se na ovaj neverovatan susret. Ronila je Ivana i sa američkim slanovodnim krokodilima, što je bio poseban izazov. Za razliku od ajkula, krokodili su mnogo opasniji, a ronjenje s njima se izvodi na dah, kako bi se brzo moglo povući u slučaju opasnosti.

Jedna od najzahtevnijih ekspedicija bila je na Trnovačkom jezeru u Crnoj Gori, gde je sa svojom ekipom, na oko 1500 metara nadmorske visine, snimala daždevnjake za Nacionalnu geografiju.

-Oprema je bila teška, a nakon povrede jednog od pet konja koji su nam pomagali, morali smo sami da nosimo teret uz planinu. Susretali smo se s divljim životinjama i izazovima prirode, ali to iskustvo ostaje jedno od najdražih – priseća se Ivana i ističe da ronjenje nije samo zaranjanje, već cela avantura – od planiranja putovanja do istraživanja nepoznatih dubina.

Na Adi Ciganliji ronila je pod ledom obučena samo u venčanicu. Cela akcija uključivala je tim stručnjaka i lekara, a pripreme su trajale tri dana. To iskustvo, iako hladno i izazovno, ostavilo je na nju prelepe uspomene.

-Najlepši zaroni su na dubinama između 10 i 20 metara, gde je život najbogatiji i sunce osvetljava morski svet. Iako sam ronila na dubinama do 72 metra, to nije nešto što se često praktikuje – veće dubine donose tamu i opasnosti. Tako da, što se mene i mog iskustva tiče, lepše je roniti na manjim dubinama, ali provesti više vremena u vodi – navodi ona.

Ivana je prošla pola sveta, a ipak svoj mir naša u Zasavici. Prvobitna ideja bila je da u njoj boravi samo povremeno, međutim lepota ovog mačvanskog mesta, kao i ljudi koji žive ovde u potpunosti su je očarali i po sopstvenom priznanju, Ivana se sve više oseća Zasavčankom.

-Želela sam da imam vikendicu, ali lokacija je morala da ispunjava nekoliko uslova, prvi jeste da je na sat vremena vožnje od Beograda zbog posla i blizine aerodroma, zatim da je ravnica, a treći i najvažniji uslov bio je da je pored vode. Punih 10 godina sam tražila idealno mesto, dok nisam pre dve godine u oktobru slučajno došla u Zasavicu. Kako sam zakoračila u rezervat prirode i našla se među konjima ostila sam nešto što ne mogu da objasnim. Naredni dan taj osećaj je bio još jači i po povratku u Beograd nisam mogla da se smirim, tako da sam brzo sela sa decom u auto i ponovo se vratila u Zasavicu. Jednostavno znala sam da je to – to, našla sam savršeno mesto u kojem želim da se nastanim. Ideja je bila da to bude samo vikendica, mesto na kojem ću se odmoriti od posla i putovanja. U jednoj kućici, skrivenoj u šumi, daleko, a opet dovoljno blizu civilizacije prepoznala sam veliki potencijal i pored činjenice da ista nema struju ni vodu, mogla sam sebe da zamislim tu – objašnjava mi Ivana i dodaje: – teški su uslovi za život, ali uz solarne panele i bunar, pokušala sam da premostim te nedostatke, a i kako sam zbog svog posla provela 20 godina u šatoru, vrlo dobro znam da se okupam sa dve litre vode podgrejane na rešou, da skuvam i slično, tako da mi ni to nije predstavljalo veliki problem. Jedna stvar se promenila od mog prvog dolaska, umesto vikendice i povremenog boravka, ja sam jednostavno ostala da živim u Zasavici gde ispred mog, sada doma, imam baru, zatim reku dugu 33 kilometara, u blizini mi je Sava, nedaleko i Drina. Ovde imam sve što mi je potrebno – vodu, mir, prirodu, tišinu – sa oduševljenjem priča Ivana.

Zasavčani su je, kako ističe, oduševili svojom ljubaznošću, dobrotom, spremnošću da joj pomognu i da je od prvog dana prihvate kao nekog svog.

-U početku sam mislila da sam ljudima zanimljiva, jer eto neobično im je da sam tu i da žele da vide ko sam i šta radim, međutim ne. Jednostavno su se prijateljski postavili i zaista mi puno pomogli, ko god je mogao i imao način da to učini, punog srca je dao svoj doprinos da moja kuća sada izgleda potpuno drugačije od onog kada sam je ja kupila. Ja to nikada neću meštanima moći da zaboravim, stekla sam jako dobre prijatelje i kroz kurs ronjenja koji sam nedavno organizovala, pokušala sam bar malo da im se odužim. Zasavčani su me neverovatno prihvatili i puno toga sam naučila od njih. Samo ću reći da pre dolaska ovde ja nisam znala da postoji, a ni šta znači reč milošta. Zaljubila sam se u ovaj kraj u narod i sve se više osećam Zasavčankom, a ne Beograđankom – nasmejana mi govori Ivana.

Sa uređenjm kuće krenula je pre godinu i po dana, a vrlo brzo od početka radova, odnosno, po sopstvenom prizanju, od momenta kada je shvatila da smederevac može da zagreje prostoriju dovoljno da u njoj spava, dok je napolju -12 stepeni, ostala je i da spava tu.

-Dolaskom u Zasavicu promenila sam način ishrane, koji je sada neuporedivo zdraviji, zatim, nivo stresa kod mene je neverovatno opao, rasterećenija sam i srećnija. Svako, i dalje ja radim punom parom, imam problema na poslu kao i svi drugi, ali priroda koja me dočeka ovde leči sve. Oko moje kuće se mogu videti labudovi, njih sedam, zatim imam krtice, tu su zmije, sove, miševi, raznorazne životinje i insekti. To su mi prve komšije, poštujemo se i ne diramo jedni druge. Živela sam u Beogradu u zgradi na 11. spratu i jedva sam čekala da idem na putovanja, što je naravno i dalje tako, ali za razliku od ranije, sada jedva čekam i da se vratim. Bukvalno kako sletim na aerodrom odmah krećem u moju Zasavicu kojoj se neizmerno radujem i beskrajno volim – završava Ivana.

D. Tufegdžić
Foto: privatna arhiva

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar