• sreda, 19. februar 2025.
U POZADINI VUKOVARSKOG RATIŠTA (II): Jedan od Stojšića da ide kući!
Društvo | Feljton | Šid | Sremska Mitrovica
0 Komentara

U POZADINI VUKOVARSKOG RATIŠTA (II): Jedan od Stojšića da ide kući!

8. maj 2024. godine
Ratni dnevnik mitrovačkog hirurga dr Dimitrija Stojšića, koji je u rat pošao za svojim sinom, govori o životu sanitetske čete 453. Mehanizovane brigade JNA u Negoslavcima, tokom bitke za Vukovar

Subota 21. septembar 1991. godine

Posle lošeg spavanja izležavam se i ustajem oko 8 sati. Higijenski uslovi su loši, ali šta se može, ja sam uvek bio prilagodljiv. Za doručak sir i dobre viršle. Onda sam u dve partije preferansa uzeo 600 dinara i častio Milana (sina). Četu nam je popunio mladi dr Đorđević, tek što je diplomirao na stomatologiji. Častio nas je raznim ponudama. Sad, oko 15 sati dok ovo pišem ne čuje se pucnjava. Kao da sam slutio grmljavinu misleći da u ovom danu neće biti šta da se zapiše. Nešto kasnije kapetan Dragan Čudić nam daje vozača i auto do kasarne u Mitrovici da bih konačno došao do uniforme. Išli smo dr Reljić, dr Teodorović, Dragan Berežnji i ja. Slutio sam da ću se na tom putu mimoići sa Dragom (suprugom), jer mi je Milan rekao da će doći u posetu.

U kasarni konfuzija kao i na terenu. Prvo mi je rečeno da su uniformu poslali u jedinicu, a zatim su javili da po nju ipak dođem. Možda su ta konfuzija i javašluk sudbinski bili dobri za mog sina. Provera gde je uniforma i moje konačno zaduživanje potrajalo je. „Relja“, koji voli što sam im se pridružio, ali krajnje uviđavan i fin smatra da je to trebao biti neko mlađi, koristi to vreme i sređuje sa vodnikom Jarnijem ono što je od početka tvrdio: dve muške glave iz jedne porodice ne moraju i ne treba da budu istovremeno u ovom čudu. Ispostavilo se da je to regulisano zakonom. Pošto je moja glava i sa moje tačke gledišta, a i biološko-fiziološki gledano, manje vredna od Milanove, logika je bila jasna, kratka i jezgrovita. Na stranu to što on kao nosilac ranjenika u sanitetskoj četi mnogo manje vredi od hirurga.

Bio sam veoma miran posle ovog saznanja i veoma srećan i zbog njega i zbog Drage znajući koji joj se teret skida sa srca. Ostala je u meni još samo neizmerna tuga, seta i ljubav za Žilom (mlađim sinom), uz svest da sadašnju situaciju ne mogu poboljšati. Posle ovoga sigurno ću mnogo mirniji ići ako treba i do Zagreba.

Vratili smo se oko pola osam na vašarište koje je već bilo u mraku. Slutnja se obistinila, mimoišao sam se sa Dragom. Kao da neka viša sila ne dozvoljava naš susret. Biće čvršći zagrljaj kada se sretnemo. Odmah su me odvezli u šidski Dom zdravlja. U strašnoj tragediji pet naših aviona tuklo je u dva brišuća leta protivavionski divizion u Opatovcu. Pristiglo je oko 70 ranjenika, deset vitalno ugroženih. Četvorica su upućeni na VMA u Beograd, ostali u mitrovačku bolnicu. Naknadno saznajem da je troje umrlo. Ne znam broj poginulih na licu mesta. Većinu su zbrinuli kolege iz Valjeva koji su super obavili posao. Sa mnom je i večiti dobrovoljac dr Stevan Danilov, tih, nenametljiv, ali efikasan. On i ostali po komandi pp. Negovanovića vraćaju se na vašarište, a ja ostajem ovde, zlu ne trebalo.

Milan je u jedan sat posle ponoći uspeo da se prebaci kući. Ostatak noći prolazi mirno. Saznadoh kasnije od dr Danilova da je kapetan Prešern, Slovenac, koji je preživeo tragediju Opatovca i upućen zatim na naše očno odelenje zbog lakše ozlede oka svo vreme govorio: „Znam koga ću ubiti”, a zatim izvršio samoubistvo prostrelom u glavu. Kao da u tom pucnju odjekuje sva tragedija ove nesretne zemlje.


Udaljiću se sada malo od ovih redova i pokušati da opišem ono što im je prethodilo. Početkom septembra meseca dobili smo faks od Ministarstva zdravlja Republike Srbije: „…kako je političko bezbedonosno stanje postalo još teže, zbog eskalacije sukoba između Hrvatske države i srpskog naroda u Hrvatskoj, praćenog velikim razaranjima, pogibijama, ranjavanjima većeg broja građana, odlaskom Srba u zbegove, to je neophodno da humanitarna pomoć Srbima u Hrvatskoj bude prilagođena ovakvom stanju. Ovo zahteva da svaka zdravstvena ustanova utvrdi hitno određeni broj dobrovoljaca zdravstvenih radnika,koji bi bili upućeni na rad u krizna područja Hrvatske na po 20-30 dana”.

Od oko 1.200 zdravstvenih radnika u Sremskoj Mitrovici dobrovoljno su se prijavila trojica (osim mene, dr Đorđe Birovljev, načelnik stomatološke službe i Milenko Trubić, med.tehničar). Odgovor je trebao biti dostavljen ministarstvu hitno, najkasnije do utorka 3. septembra 1991. godine. Postupajući po zahtevu ministarstva poslao sam dopis svim načelnicima službi. Samo se dr Aleksandar Pingović, zamenik načelnika Službe za ginekologiju i akušerstvo udostojio da me obavesti kako iz njihove službe nema dobrovoljaca. Načelnici ostalih službi nisu čak ni telefon okrenuli. Razgovarao sam nešto više sa kolegama hirurzima o ovom pozivu jer su oni i najpotrebniji. Nije bilo pozitivnog odgovora, uvek je postojao neki razlog. Dr Stevan Danilov, anesteziolog je rekao: „Ideš ti? Piši i mene“, a dr Predrag-Peđa Rogulić bio je pozitivno motivisan, a i do tada se, kao rezervista, odazivao na sve mobilizacije. To su isto činili i dr Svetko Reljić, urolog, dr Lazar Kostić, hirurg, dr Slobodan Azlen, anesteziolog i mnogi drugi lekari, med. tehničari, vozači i pomoćni radnici koji su u svakoj mobilizaciji popunjavali brigadu.

Moja odluka da se prijavim nije doneta lako. Iako kolebanja sa moje strane nijednog momenta nije bilo, pre njenog donošenja postojalo je samo jedno pravo pitanje – imam li prava doneti takvu odluku u odnosu na moju porodicu? Ni sada nema odgovora na to pitanje. Verujem da će tu odluku moja žena i moja deca razumeti. Bez odluke koju sam doneo ne mogu pogledati u oči mom Milanu i stegnuta srca, sa tugom i strahom, ali svestan da se i to mora, ispraćati ga kad god armija pozove. I ne daj Bože da ga više zove. Sa tom odlukom moram pogledati u oči i sinu Živanu. On je sad sigurno neće shvatiti i odobriti. Još je dovoljno mali da mu je tata sebično potreban, a dovoljno je veliki da oseća podsvesnu, a možda i svesnu opasnost takve tatine odluke. Tu je moja dilema najteža, a moj strah najveći. Šta je važnije: biti Živanu tata, ili melem ranjenicima Banije? Moja osećanja su dostigla najveće dubine u divnoj privilegiji da budem Žiletu tata, to mi je valjda najlepši period u životu. Kad poraste verujem da će i on razumeti. Tate moraju nekad ukrasti i pokloniti drugom i samog sebe,da ih se sopstvena deca ne bi stidela. Samo tako mogu biti prave tate svojoj deci…

Draginja Stojšić! Ona je mnoge stvari razumela pre nego sam ih učinio. Tako je bilo i nedavno kada sam joj rekao za teleks koji smo dobili od ministarstva, a još nisam odlučio da se prijavim. „Ne znam šta da ti kažem”. Bila je razdirana istim pitanjem koje je i mene mučilo. Mora li u takvim situacijama porodica i sve ono što smo ceo život najviše voleli i negovali odjednom doći na drugo mesto. Ona se kao i ja plašila takve odluke,a li je znala da sam je morao doneti. Znam da je razumela. Ona je uvek bila laf. Laf koji se voli.

Bobana (ćerka) je okupirana divnom brigom podizanja sopstvene porodice. Ona nam je uvek tako odana i privržena i sigurno da i njeno srce sada treperi. Ima divnog muža, miran sam i srećan zbog nje.
Nisam otišao u Glinu. Čekao sam poziv, ali iz ministarstva više nisu zvali. Verovatno su događaji krenuli drugim tokom. Mogli smo biti mirni čitavih nekoliko dana, odnosno do dana kada je Milan ponovo dobio poziv za ko zna koju mobilizaciju. Te večeri, u našoj dnevnoj sobi vodio se dramatičan razgovor. Mama lavica branila je i želela da zaštiti svoje lavče: „Zar si ti jedini lud? Dok drugi sklanjaju svoju decu, tebe baš briga za Milana!“. Znala je i sama da nije tako, ali strah, bol i čemer prevalili su iz nje reči koje nikad ne bi izgovorila. Rekao sam tada Milanu: „Ja ću crći ako ti se nešto desi, ali ti ne mogu reći da se ne odazoveš. Neću ti ni prebacivati ako odlučiš suprotno. Odvešću te preko granice. Jednog kuma imaš u Švajcarskoj, drugog u Nemačkoj, gladan, bos i go nećeš biti. Moraš sam odlučiti“.

-Ja hoću da budem sa mojim drugovima, kratko je odgovorio i stavio tačku na to naše veče,na sve naše dileme,nedoumice i strahove. Kada sam ga, sledeći taj poziv,odvezao do Šida gde je bila njegova sanitetska četa i brigada, doneo sam odluku da mu se pridružim. Tog 20. septembra 1991. godine (juče), kada su me dr Reljić i dr Rogulić pozvali imao sam samo toliko vremena da skoknem do kuće i ostavim par rečenica:

Draga,
dok sam bio u gradu između 9-11 sati ,zvao me je dr Reljić, nije me našao. Pretpostavljam da im trebam umesto dr Kostića. Nešto posle 11 sati nazvao me je predsednik opštine Šid i tražio da tamo isturimo jednu hiruršku ekipu. Ja idem kao deo tog tima. Idem da budem uz našeg sina. Ukoliko nemaju hirurga ja ću se njima pridružiti, a ako je dr Kostić došao u brigadu, ostaću u domu zdravlja u Šidu. Javiću ti se iz Šida.
Znam da ne možeš biti mirna, ali moraš zbog Žila. Nemoj da on oseti tvoj jad i tugu.
Milan i ja ćemo se vratiti.
Volim vas mnogo,
Tvoj Mita.

​————————————————————
Drago,najmilije „telo“.
Moram da idem u vojsku. Umesto tvog brata Milana kojeg najviše voliš na svetu. Žao mi je što te nisam video. Slušaj mamu. Uči sam, napravi plan i ostvari ga. Biću jako tužan ako popustiš u školi i sekiraš mamu.
Ja ću ti se sigurno vratiti.
Cmok,cmok,cmok,
Tvoj „titki“.

Priredio: N. Milošević

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar