Piše: Boris Miljković
Kao mlad počeo je u Belegišu da radi kao lekar opšte prakse. Leti sam znao da sednem na bajs i pravac kod njega. Dečiji skokovi u Dunav i zapušene uši. Eh, kamo sreće da je ostalo na tome…
Isto tako sam leti kao dete provodio dane sa njim u čamcu ploveći Dunavom. I on voli Dunav i detinjstvo je proveo na toj našoj reci…
Počeo je posle privatno da radi i kao jedan od najboljih kardiologa i ubrzo je postao poznat svuda. Drugo, kao veoma dobar čovek, njegov glas smiruje i leči ljubaznošću koje bi po meni svaki lekar trebao da ima. Titule i zvanja koja ima ne znam ni da izgovorim, jer je radeći i učio marljivo ujedno. Lečio je sve nas, svu rodbinu. Njegova mama i moja baba su deca od brata i sestre rođenih. Svi moji ožiljci su uglavnom “njegovi”, sve je on to mene “krpio”. Razbijenu glavu od pada sa konja, onaj ispod oka, ruke… ma sve to što je moja luda mladost nosila. A i onu avgustovsku noć sam bos u šorcu sa zadnjim naporom snage otvorio njegovu zaključanu kapiju. Jer ja znam kako se otvara.
Uz bolove stigao sam do vrata i samo jednom lupio šakom, kleknuvši, jer bol nije dao više snage. U par sekundi, Snežana, njegova supruga, i on su me uneli u ordinaciju. Kakvo merenje pritiska i slično, odma` je on znao šta je. Ne gubeći vreme, već mi je davao one lekove pod jezik. Pitao sam ga povišenim tonom “Jovice, šta mi je?” jer sam video po njegovom licu da nije dobro. “Diši samo i ne brini, stiže hitna”, rekao mi je tad. “Jel srce?”, pitao sam. Kaže: “Jeste, infarkt. Ne brini”.
Ležeći na nosilima uhvatio sam ga za ruku i rekao “Hajde sa mnom”. Bar neko moj da bude tu kad umrem. “Nećeš umreti”, rekao je, požurujući dežurnu ekipu. Posle su mi moji rekli da nije dao optimistične prognoze. Stajao je na dvorištu i vrteo glavom. Ali eto, pregurao sam to zahvaljujući njemu.
Na ulici posle bih sakrivao cigaru ili bacio kada on naiđe. Samo bi rekao “Video sam i dokle misliš?”. Ovde retko ko da ne zna kakav je čovek dr Jovan Mali. Za mene je jedan od junaka mog života. Ne znam za ostalu rodbinu. Ali u svoje ime mogu reći – dva života da imam, ne mogu mu se odužiti. Od mene zahvalnost, poštovanje i izvinjenje ima dok god sam živ. Jedan od ljudi koji su obeležili moj život i jedan od ljudi koji me nisu odbacili iako sam u mladosti sve činio da to zaslužim. Danas idem kod njega na pregled. Već znam njegove reči: “A cigare?”. Mnogi misle da me poznaju, ali retko ko kao on koji zna moje tamne i dobre strane. Hvala je malo reći, dok izvini on ne traži.
A ja ću reći izvini i hvala ti Jovice za sve.