Piše: S. Mihajlović
-Svoje prve crtačke poteze napravila sam u prvom razredu osnovne škole uz Bukvar, a godinu dana nakon toga u Martince dolazi i moja tetka slikarka Verica Antunović iz Mostara u svoju rodnu kuću. Kod nje se upoznajem sa paletom boja i počinjem da pravim svoje prve slikarske poteze. Znala sam da je dugo posmatram, miris lanenog ulja i terpentina me je mamio i izazivao neko toplo raspoložene, u jednom mahu setno, u drugom mahu lirično, nestvarno…Tetka Vera je slikala svoja platna, dok sam ja oslikavale posebne papire pripremljene samo za mene. Leto, terasa sa ladoležima i vinovom lozom koja je nadvijala taj prostor, zaista je nešto što će permanentno biti deo mene. To su oni prvi dečiji utisci koji se utkaju duboku u suštinu bića. Učila me je kroz rad staroslovensko pismo i potpisi na tim radovima se u toj formi i pojavljuju. Pored toga, teča Ljupko Antunović je bio akademski vajar, te se na taj način upoznajem i sa skulpturom, koja je negde metafizički bila zabeležena u mojoj podsvesti. Divna, harmonična amosfera je kružila i nekako sam znala da ću i sama jednog dana biti deo te harmonije. Umetnost je bila moj poziv i to sam svim bićem osećala – ovako o prvim koracima koje je još u osnovnoj školi napravila na svom umetničkom putu priča ova mlada umetnica, master primenjeni umetnik, vajarka Ružica Španović.
Nakon toga, rad koji beleži njen dalji put bio je crtež Bogorodice Trojeručice, koji je podstakao njene roditelje da je upišu u Likovnu školu „Štifla“. Prvi susret sa ateljeom i decom koja su bila istog interesovanja kao i ona, u Ružici je učvrstio i pobudio još veću ljubav prema umetnosti, jer se osećala da konačno tu i pripada. Posle redovne škole, odlazila je kod Štifle u atelje i tamo je saznala za umetničku školu u Šapcu. Vredno je radila na pripremama za prijemni i bila je posvećena samo crtanju, slikanju i vajanju, tako da je sa 14 godina upisala Školu za umetničke zanate u Šapcu, smer Juvelir umetničkih predmeta, a u istoj školi pohađala je takođe i smer Konzervacija umetničkih slika na papiru.
– Od prvih srednjoškolskih dana maštala sam da upišem slikarstvo na Akademiji umetnosti. Svoj san uspela sam da ostvarim iz drugog pokušaja kada sam primljena na primenjeno vajarstvo na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. Naravno, ideja da se prebacim na slikarstvo ili konzervaciju još je tinjala u meni, međutim kako je vreme na odseku vajarstva odmicalo, ona je nestala. To je bilo prvo odstupanje od moje ideje i imam utisak da me je vajarstvo samo odabralo – kaže ova mlada umetnica iz Martinaca i ističe da veliku zahvalnost za podršku duguje svojim roditeljima koji su je podržavali sve ove godine i koji su bili najstrpljiviji i najpožtvovaniji pomoćnici u svim njenim borbama.
Na trećoj godini fakulteta, pod mentorstvom profesora vajara Miroljuba Stamenkovića Komanče, Ružica se upoznala sa medaljerstvom i apstraktnom formom. Prvi rad koji proizilazi iz njenog istraživanja bila je Bogorodica, a to je ujedno i prvi rad koji je napravila u kamenu. Kaže da je ulazak u radionicu kamena za nju bio neverovatan, te da su svi ostali radovi koje je izvodila bili u sinergiji sa tim materijalom i dodaje:
– Kamen je vrlo specifičan materijal i ubraja se u klasične materijale kada pričamo o vajarstvu. Kamen je ponekad zastrašujućeg izgleda, pogotovo kada vidimo ogrome gromade ili ako imamo prilike da posetimo neke od kamenoloma u Srbiji ili inostranstvu. U tim prostorima osećaju se milenijumi, prožimanje vremena, zapisa, čak dostiže do suštine metafizičkog. On je taj koji je modelovao svet i svakako je privilegija savladati ga. Kamenu treba pristupati vrlo oprezno, prvenstveno poštujući njega kao materijal, njegove osobenosti, karakter… Kako mi vajari kažemo – ,,Ne da se”. No, poštujući njegove zakone možemo da ovladamo njime i dođemo do rešenja, gde nam on dopušta da svoju volju, duh i biće ugradimo u njega. Izazov je biti u kamenu.
Ova mlada vajarka mladim ljudima poručuje da uvek prate svoju emociju, kao što je to i ona radila, da pronađu svoju oblast interesovanja, odnosno zvezdu vodilju, da se istinski i nesebično bore za nju, i ona će im sigurno uzvratiti.
Rad u Muzeju Srema
-Dolazak u Muzej Srema je nešto posebno za mene. To je bila moja iskrena želja da se vratim u svoj rodni grad i baš tu nastavim da stvaram dalje. Oećala sam da tu pripadam i da mogu da doprinesem i prenesem deo sebe baš toj našoj ustanovi kulture od velikog značaja. Godinu dana po dolasku u Muzej Srema kao vajar – konzervator bavim se izradom i rekonstrukcijom umetničkih, arheološkix, istorijskih predmeta. Neke od replika rimskih božanstava sada se nalaze u Engleskoj, Sarajevu, Turskoj i Irskoj, i u privatnim kolekcijama u Srbiji. Sudelujem u promociji ustanove, sarađujem sa kolegama istoričarima i arheolozima na raznim projektima, izložbama. Aktivno se bavim, u saradnji sa kolegama, organizovanjem radionica za decu i odrasle sa istorijskim, arheološkim i umetničkim tematskim sadržajem, povezujući oblasti u jednu celinu – kaže Ružica i dodaje da nakon posla odlazi u svoj atelje “Ruška“ gde dalje nastavlja da stvara, radeći na svom ličnom umetničkom izražavanju kroz skulpturu, ali ništa manje zanemarenu i sliku.
Skulptura bika u Zasavici
-Ovu 2020. godinu, obeležila je skulptura bika ”Iskon” vajara profesora Velimira Karavelića koja se nalazi u SRP Zasavica. Velika čast i zadovoljstvo je bilo imati ulogu vajara asistenta. Za mene kao mladu vajarku biti upravo, deo tog umetničkog projekta predstavlja jedno dragoceno i neprocenljivo iskustvo koje će permanentno ostaviti trag u mom budućem stvaralaštvu. Dopunila sam svoje saznanje o kamenu, modelaciji forme i njenih dinamitnih i kontrapunktovnih celina, rešavanju problematike jedne tako masivne skulpture u jednom od najtvrđih kamenih materijala na svetu, granitu gnajsu. Posmatrajući profesora imala sam utisak isposnice, gotovo askeze, u tim inspolinskim fizičkim naporima koje je nadjačavala duhovna snaga misli, svakog našeg poteza dleta – kaže vajarka Ružica Španović.
(Projekat “Žena – temelj zajednice” sufinansira se iz budžeta Grada Sremska Mitrovica. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva)