• četvrtak, 13. februar 2025.
Mašta ne zna za granice
Reportaža
0 Komentara

Mašta ne zna za granice

26. oktobar 2017. godine

Pogađali su se stari predmeti, recitovale nove pesme i delile jabuke koje, onako nežno prosleđivane iz ruke u ruku, možda i najbolje svedoče o povezanosti i jedinstvu samo naizgled razdvojenih generacija

Tekst: S. Lapčević

Foto: S. Nikšić

Rada je znala da je to peglaZa generacije koje dolaze najvažnije je da budu u stalnom susretu sa generacijama koje su im prethodile. Da od njih uče, sa njima se druže i utvrđuju puteve kojima će, kada pravo vreme dođe, nastaviti samostalno da se kreću kroz život.

Bivajući upravo na tom tragu, poštujući iskustvo i znanje starijih, a sa nadom da će u najmlađima pobuditi interesovanje za živote, snove i igru svojih starijih srodnika, vaspitačica Slobodanka Grčić iz Šuljma organizovala je nedavno u svojoj „Pčelici“ susret baka sa unucima i unukama i tako dala doprinos zbližavanju generacija, a sve pod geslom „Gradimo mostove među generacijama za radost svakog deteta“ koji je ujedno bio i kredo ovogodišnjeg obeležavanja Dečije nedelje.

Baka Pelka sa unkom AndjelomSvoja znanja i iskustva iz detinjstva Anđeli, Marku, Leni, Sonji, Radoslavi, Viktoriji, i Nikolini prenosilo je šest baka i jedna mama. Živka, Vezilja, Slavojka, Gordana, Pelka, Ljiljana i Danijela.

Bilo je tu priča o odgovornosti, poslovima koje su deca pre više decenija morala da rade, a danas ne, ali i o igrama koje su današnjoj deci strane, dosadne… nepoznate. Pogađali su se stari predmeti, recitovale nove pesme i delile jabuke koje, onako nežno prosleđivane iz ruke u ruku možda i najbolje svedoče o povezanosti i jedinstvu samo naizgled razdvojenih generacija.

Roditeljska pažnja umesto vrtića
Trudeći se da što vernije opiše svoje detinjstvo baka Živka Smiljanić istakla je da su u njeno vreme deca bila strožije vaspitavana, ali i da su kasnije odrastala u odgovornije ljude koji su se lakše hvatali u koštac sa izazovima koje je pred njih stavljao život.

Zivka– Moja majka je bila domaćica, otac traktorista. Mi nismo imali mnogo njiva i bili su stalno sa nama. Možda mi i nismo bili strogo vaspitavani, ali smo za razliku od današnje dece imali više radnih obaveza. Drugačije se živelo i vrlo brzo smo, kao mala deca, naučili šta je rad, šta su obaveze i shvatili da moramo ispunjavati ono što od nas život traži. Sada je to toliko različito da se ne može ni porediti i u neku ruku to je i dobro, jer ne moraju deca baš sve da rade što smo mi radili kada smo bili njihovih godina, rekla je baka Živka.

Za razliku od svojih unuka, najveći deo baka i mama koje su prošle nedelje gostovale u šuljamačkom vrtiću nisu ni išle u vrtiće kojih, kako su rekle, u njihovo vreme nije ni bilo.

Čalma je nekada bila veliko selo, setila se baka Gordana Kerac, sa velikom školom, ali je i pored toga bilo potrebe da se za nastavu „pozajmljuju“ i druge prostorije, pa čak i fiskulturna sala. Danas, u Čalmi je, baš kao i u Šuljmu, sve manje dece, pa se tako čini da je i prostora u kojem bi se nastava mogla odvijati, za razliku od baka Gordaninog vremena, sve više i više.

– Ja sam 1958. godište i bilo nas je puno u jednom odeljenju: tri odelenja su u to vreme činila prvi razred. Škola je u Čalmi velika, ali je bilo dosta dece i nije se tako lako mogao naći prostor za učenje, pa smo bili raspoređivani gde god se našao prazan ćošak. Danas imamo prostor a nemamo dece. Sada u četiri razreda u Šuljmu ima ispod 10 dece i sve je više prostora, rekla je bka Gordana i dodala kao za opomenu: – Mladi opravdano odlaze i ne možeš ti nekome zabraniti da ide niti ga terati da ostane, ako na selu nema života. Ostaju oni koji nemaju kud ili oni koji se ostvare u gradu pa mogu da se vrate. Mi smo imali redovno za užinu, za knjige i nismo brinuli oko toga. Danas mi se čini da ništa nije normalno. Moj otac je takođe bio vozač, majka domaćica i išla je da radi u selu. Kod nas je u kući bilo dva ulaza, mnogo dece i uvek je neko bio tu da vodi računa o nama. Čak i komšinice. I znali smo šta se treba. Danas smo se otuđili, pa i komšije zaključavaju vrata.

Da su se vremena promenila složila se i baka Slavojka Tešić. Iako za to, dodala je vaspitačica Slobodnka, svakako ima i dosta opravdanja, loše je kada strah ili opravdanje postane stil života koji na kraju dovodi do razlaza komšija, prijatelja, dece koja upravo u svojim ranim danima treba da se uče zajedništvu, ispomoći i solidarnosti.

– Stalno smo bili napolju, pravili smo kolače od blata, drobili cveće u njih, palacike smo imali, igrali se raznih igara kao što su lastiž, „Trči maca oko tebe“ i drugih. Vitlali smo se, padali, ustajali i nastavljali dalje, rekla je baka Pelka Ilić.

Lutka i njen krevetić

Baka Ljilja pokazujeU želji da mladima pokaže kako su izgledale igračke njenog detinjstva, baka Ljiljana Aćimović donela je svoju lutku i maleni krevetić. I dok su mališani nemo posmatrali u igračke koje, za razliku od njihovih nisu ugrašene velikim bojem boja, srebrnastom garderobom ili raznobojnik kićankama, baka Ljilja je objašnjavala da je za igru u danima njenog detinjstva bilo neophodno znatno više ljubavi, strpljenja i mašte.

– Lutke se ne sećam, bila sam vrlo mala kada sam je dobila, a krevetića se tačno i jasno sećam: dobila sam ga od jedne bake. Lutku je od mene i za mene sačuvala moja mama, ja sam za svoju ćerku i eto je danas. Imala je ona i odela, u početku je mama to pravila, a kasnije i ja. Tako smo razvijali i kreativnost. Ja sam bila gradsko dete ali nisam išla u vrtić, tako da sam svoje detinjstvo provela kraj drugarica i majke koja me je podsticala da pravim uvek nešto novo, da smišljam nove igre i popravljam stare. Imala sam ja sudiće, i drugo malo pokućstvo i tu u principu nema razlike u odnosu na ono što deca imaju. Međutim, danas oni uvek hoće više, nisu zadovoljni i mislim da manje koriste maštu. Ne moraju na svojim igračkama da zamisle ono što smo morali mi, objasnila je baka Ljilja.

Baze, bašte i autobus

Da stariji nisu uvek u pravu, objasnili su Lena i Marko koji su odali tajnu da imaju savršenu bazu, a pošteđen mašte nije ni tata Mitin autobus kojeg Anđela, Strahinja, Zoki, Luka i drugi šuljamački mališani za tren oka pretvore u prvoklasni restoran. Ima u njemu odlične hrane, kvalitetne posluge i prvoklasnih kuvara kojima je sve dato na volju…. sve osim da diraju dugmiće i sedaju blizu volana.

Sonja je redovno u bašti sa svojom babom. Tu bere šargarepu, zelen, čupa travu i voli da se druži sa vršnjacima iz sela. Marko sa dedom ide u vikendicu, pomaže mu u sakupljanju šljive, a Radoslava ne može bez svojih konja.

Lena je prva pogodila da starinska pegla ipak nije „kućica“ već – pegla i da radi tako što se „u nju stavi žar, pa se onda čega da se ohladi i može da se koristi.“ Oko vagice bilo je dosta muke, stari ručni mlin im nije lako promakao, kao ni sveže jabuke baka Vesilje koje su u slast podelili. Baš kao i najnovija recitacija o vrtiću kojom su najmlađi Šuljamci zahvalili nešto starijim na nesvakidašnjem susretu, poručivši im tako da su od novog doba iskoristili ono najlepše.

 

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar