Pogađali su se stari predmeti, recitovale nove pesme i delile jabuke koje, onako nežno prosleđivane iz ruke u ruku, možda i najbolje svedoče o povezanosti i jedinstvu samo naizgled razdvojenih generacija
Tekst: S. Lapčević
Foto: S. Nikšić
Za generacije koje dolaze najvažnije je da budu u stalnom susretu sa generacijama koje su im prethodile. Da od njih uče, sa njima se druže i utvrđuju puteve kojima će, kada pravo vreme dođe, nastaviti samostalno da se kreću kroz život.
Bivajući upravo na tom tragu, poštujući iskustvo i znanje starijih, a sa nadom da će u najmlađima pobuditi interesovanje za živote, snove i igru svojih starijih srodnika, vaspitačica Slobodanka Grčić iz Šuljma organizovala je nedavno u svojoj „Pčelici“ susret baka sa unucima i unukama i tako dala doprinos zbližavanju generacija, a sve pod geslom „Gradimo mostove među generacijama za radost svakog deteta“ koji je ujedno bio i kredo ovogodišnjeg obeležavanja Dečije nedelje.
Svoja znanja i iskustva iz detinjstva Anđeli, Marku, Leni, Sonji, Radoslavi, Viktoriji, i Nikolini prenosilo je šest baka i jedna mama. Živka, Vezilja, Slavojka, Gordana, Pelka, Ljiljana i Danijela.
Bilo je tu priča o odgovornosti, poslovima koje su deca pre više decenija morala da rade, a danas ne, ali i o igrama koje su današnjoj deci strane, dosadne… nepoznate. Pogađali su se stari predmeti, recitovale nove pesme i delile jabuke koje, onako nežno prosleđivane iz ruke u ruku možda i najbolje svedoče o povezanosti i jedinstvu samo naizgled razdvojenih generacija.
Roditeljska pažnja umesto vrtića
Trudeći se da što vernije opiše svoje detinjstvo baka Živka Smiljanić istakla je da su u njeno vreme deca bila strožije vaspitavana, ali i da su kasnije odrastala u odgovornije ljude koji su se lakše hvatali u koštac sa izazovima koje je pred njih stavljao život.
– Moja majka je bila domaćica, otac traktorista. Mi nismo imali mnogo njiva i bili su stalno sa nama. Možda mi i nismo bili strogo vaspitavani, ali smo za razliku od današnje dece imali više radnih obaveza. Drugačije se živelo i vrlo brzo smo, kao mala deca, naučili šta je rad, šta su obaveze i shvatili da moramo ispunjavati ono što od nas život traži. Sada je to toliko različito da se ne može ni porediti i u neku ruku to je i dobro, jer ne moraju deca baš sve da rade što smo mi radili kada smo bili njihovih godina, rekla je baka Živka.
Za razliku od svojih unuka, najveći deo baka i mama koje su prošle nedelje gostovale u šuljamačkom vrtiću nisu ni išle u vrtiće kojih, kako su rekle, u njihovo vreme nije ni bilo.
Čalma je nekada bila veliko selo, setila se baka Gordana Kerac, sa velikom školom, ali je i pored toga bilo potrebe da se za nastavu „pozajmljuju“ i druge prostorije, pa čak i fiskulturna sala. Danas, u Čalmi je, baš kao i u Šuljmu, sve manje dece, pa se tako čini da je i prostora u kojem bi se nastava mogla odvijati, za razliku od baka Gordaninog vremena, sve više i više.
– Ja sam 1958. godište i bilo nas je puno u jednom odeljenju: tri odelenja su u to vreme činila prvi razred. Škola je u Čalmi velika, ali je bilo dosta dece i nije se tako lako mogao naći prostor za učenje, pa smo bili raspoređivani gde god se našao prazan ćošak. Danas imamo prostor a nemamo dece. Sada u četiri razreda u Šuljmu ima ispod 10 dece i sve je više prostora, rekla je bka Gordana i dodala kao za opomenu: – Mladi opravdano odlaze i ne možeš ti nekome zabraniti da ide niti ga terati da ostane, ako na selu nema života. Ostaju oni koji nemaju kud ili oni koji se ostvare u gradu pa mogu da se vrate. Mi smo imali redovno za užinu, za knjige i nismo brinuli oko toga. Danas mi se čini da ništa nije normalno. Moj otac je takođe bio vozač, majka domaćica i išla je da radi u selu. Kod nas je u kući bilo dva ulaza, mnogo dece i uvek je neko bio tu da vodi računa o nama. Čak i komšinice. I znali smo šta se treba. Danas smo se otuđili, pa i komšije zaključavaju vrata.
Da su se vremena promenila složila se i baka Slavojka Tešić. Iako za to, dodala je vaspitačica Slobodnka, svakako ima i dosta opravdanja, loše je kada strah ili opravdanje postane stil života koji na kraju dovodi do razlaza komšija, prijatelja, dece koja upravo u svojim ranim danima treba da se uče zajedništvu, ispomoći i solidarnosti.
– Stalno smo bili napolju, pravili smo kolače od blata, drobili cveće u njih, palacike smo imali, igrali se raznih igara kao što su lastiž, „Trči maca oko tebe“ i drugih. Vitlali smo se, padali, ustajali i nastavljali dalje, rekla je baka Pelka Ilić.
Lutka i njen krevetić
U želji da mladima pokaže kako su izgledale igračke njenog detinjstva, baka Ljiljana Aćimović donela je svoju lutku i maleni krevetić. I dok su mališani nemo posmatrali u igračke koje, za razliku od njihovih nisu ugrašene velikim bojem boja, srebrnastom garderobom ili raznobojnik kićankama, baka Ljilja je objašnjavala da je za igru u danima njenog detinjstva bilo neophodno znatno više ljubavi, strpljenja i mašte.
– Lutke se ne sećam, bila sam vrlo mala kada sam je dobila, a krevetića se tačno i jasno sećam: dobila sam ga od jedne bake. Lutku je od mene i za mene sačuvala moja mama, ja sam za svoju ćerku i eto je danas. Imala je ona i odela, u početku je mama to pravila, a kasnije i ja. Tako smo razvijali i kreativnost. Ja sam bila gradsko dete ali nisam išla u vrtić, tako da sam svoje detinjstvo provela kraj drugarica i majke koja me je podsticala da pravim uvek nešto novo, da smišljam nove igre i popravljam stare. Imala sam ja sudiće, i drugo malo pokućstvo i tu u principu nema razlike u odnosu na ono što deca imaju. Međutim, danas oni uvek hoće više, nisu zadovoljni i mislim da manje koriste maštu. Ne moraju na svojim igračkama da zamisle ono što smo morali mi, objasnila je baka Ljilja.
Baze, bašte i autobus
Da stariji nisu uvek u pravu, objasnili su Lena i Marko koji su odali tajnu da imaju savršenu bazu, a pošteđen mašte nije ni tata Mitin autobus kojeg Anđela, Strahinja, Zoki, Luka i drugi šuljamački mališani za tren oka pretvore u prvoklasni restoran. Ima u njemu odlične hrane, kvalitetne posluge i prvoklasnih kuvara kojima je sve dato na volju…. sve osim da diraju dugmiće i sedaju blizu volana.
Sonja je redovno u bašti sa svojom babom. Tu bere šargarepu, zelen, čupa travu i voli da se druži sa vršnjacima iz sela. Marko sa dedom ide u vikendicu, pomaže mu u sakupljanju šljive, a Radoslava ne može bez svojih konja.
Lena je prva pogodila da starinska pegla ipak nije „kućica“ već – pegla i da radi tako što se „u nju stavi žar, pa se onda čega da se ohladi i može da se koristi.“ Oko vagice bilo je dosta muke, stari ručni mlin im nije lako promakao, kao ni sveže jabuke baka Vesilje koje su u slast podelili. Baš kao i najnovija recitacija o vrtiću kojom su najmlađi Šuljamci zahvalili nešto starijim na nesvakidašnjem susretu, poručivši im tako da su od novog doba iskoristili ono najlepše.