Svakog trećeg u mesecu, to već svi znaju, u Rumi je nadaleko čuveni rumski vašar. Neko će kupiti konja, neko drugi tele, poneko ćeten – alvu ili svilene bombone, mnogi će svratiti pod šatru, na vruću jagnjetinu, ali i zbog pevačice, tek: bili su na vašaru u Rumi. Ali, tu vašarskoj priči nije kraj, bar kada je Ruma u pitanju. Od prošlog maja, u samom centru grada, u holu Kulturnog centra, sredinom meseca, nekako zgodno se u Rumi “uglavio“ jedan novi vašar i odmah dobio ime – Rumski vašar rukotvorina.
Novi vašar, novo ime. Tek da se zna – nije to onaj stari vašar, već ovaj, novi, kažu za finiji ukus i oko. A za sve je “kriva“ Rumljanka Ljiljana Popović, veterinarski tehničar – bez posla. Muž Bora je matematičar, takođe bez posla. Bora već duže od deset godina radi u drvetu – ukrasne predmete, didaktičke dečije igračke, pazle, sklapalice, kutije za nakit, svećnjake, minijature, mozaike, duboreze. I tako, Bora radi u drvetu, Ljiljana to odslikava i prodaje. I ne samo to: reši Ljiljana da osnuje vašar, i krenulo je. Prvi je bio 14. maja, ovaj 18. juna je drugi. Kaže, slabo ide prodaja, ali biće uporna:
-Pozvala sam stotinak poznanika iz svih krajeva Srbije koji se bave sličnim stvarima. Prošlog puta bilo je 40 izlagača, danas ih je 20. Cene su vašarske, prilagođene ekonomskoj situaciji. Danas nekako prodaja ide slabo. Biću uporna sve dok ovo ne zaživi. To je primenjena umetnost, treba ljudi da se probude, da se vrate umetnosti, umetničkim predmetima, da oplemene svoj prostor predmetima od hrasta, duda, javora, trešnje-kaže Ljiljana.
Vesna Marić je stigla iz Novog Sada. Po zanimanju je arhitekta – bez posla. Na njenom štandu su nakiti: papirne perle – iseca papir iz starih kataloga, kalendara, lepi ga i lakira. To je, objašnjava ona, “kviling“ tehnika. Tu su i ogrlice, minđuše, narukvice, od bakra, kože…
-Prošlog puta je ovde u Rumi bilo fenomenalno. Izlažem u Novom Sadu, u Beogradu, za vreme “Egzita“ biću na Petrovaradinu. Ja pravim, tata Mladen prodaje, sjajan je trgovac, bez njega ne bih ništa prodala. Cene su različite, od 200 dinara za minđuše do hiljade za nakit od bakra. Nisu to realne cene, ne može se ručni rad nikada naplatiti. Odričem se izlazaka, druženja, nekad radim od jutra do sledećeg jutra. Moramo da se prilagođavamo dok ne postanemo “ime“, li brend. Ne bih mogla samo od ovoga da živim – sve što prodam ulažem u novu proizvodnju. Volim to jer je to neka vrsta kreativnog izražavanja. Arhitekte, na žalost, više ne mogu kreativno da stvaraju. Nastavila sam ovim neko svoje kreativno putovanje – priča Vesna dok tata Mladen mušterijama hvali robu.
Čak iz Valjeva stigla je u Rumu Snežana Ilić. Član je tamošnjeg “Udruženja domaćina“, a glavna tema im je seoski turizam. Pokazuje nam suvenire sa etno motivima. Tu je buklija za pozivanje na svadbe, tu čarape, čaršavi, krpare, ali i sapuni na bazi bilja, sa eteričnim uljem – ručna izrada. Do sada je izlagala u Beogradu, Sremskoj Mitrovici, Bačkom Petrovcu, skoro po celoj Srbiji. Kaže, nema pravila šta će se prodati, sve zavisi od slučaja do slučaja.
-Sve što vidite, rade moji roditelji, a i ćerka i ja – mi smo neka porodična manifaktura. A zarada? Pa to je kao ljubav – dobro dođe, ali od toga se ne živi… Živimo od tatine penzije. To je jedino sigurno -priznaje Snežana.
Prošlo je deset sati. Subota je, pijačni dan u Rumi. Ljudi tek dolaze. Neko samo razgleda, neko nešto i kupi. Neko dete u Rumi toga dana zabaviće se sklapalicom, neka kuća zamirisaće sapunom na bazi bilja iz okoline Valjeva, neko će dobiti minđuše, ili broš, ili ukrasnu kutiju od drveta trešnje. Svejedno. Sve je to radost. Ona vašarska.
K. Kuzmanović