Piše: Nemanja Milošević
Poslednjih nekoliko godina, a ove godine posebno, manifestacije humanitarnog karaktera prosto su preplavile društveno-kulturni život Sremske Mitrovice. Ime Nataše Nedić, a poslednjih dana i Aleksandre Dinić, sada je dobro poznato našim sugrađanima, za koje imam samo reči pohvale kada je u pitanju odziv na akcije kojima se nesebično trude da sačuvaju ova dva života.
Međutim, zašto sam se uopšte dotakao ove teme? Pa, ovih dana gotovo da nema udruženja ili drugog oblika skupine Mitrovčana koja nije organizovala neku humanitarnu akciju. Sve to je, kao što rekoh, za svaku pohvalu. Ali, čini mi se da tu nešto ne štima. Ne kada je u pitanju empatija mojih komšija, nego činjenica da decenijama unazad u našem pašaluku ne postoji sistem koji bi rešio problem lečenja teško obolelih. Pogotovo u situacijama u kojima leka i nade ima.
Ali, taj lek i nada rasuti su negde po belom svetu. A lečenje u inostranstvu košta. Verovatno mnogo više od realne cene.
Nažalost, ovim, slobodno mogu reći, nakaradnim razvojem liberalnog kapitalizma, ne postoji niti jedna jedina stvar na svetu koja ne može biti pretvorena u dobro isplativ biznis. A biznis, i to prilično unosan, postala je i ljudska nesreća.
Zato se i brinem da, ukoliko bi određene metode lečenja pojedinih opakih bolesti napokon bile dostupne i u našoj zemlji, ovu privilegiju ne bismo imali mi, obični smrtnici. S obzirom da većina proizvoda i usluga, krenuvši samo od hrane pa nadalje, kod nas košta znatno više nego u razvijenim zemljama Zapadne Evrope (znam iz pouzdanih izvora), uprkos našem znatno nižem životnom standardu, bojim se da bi se nesrećnim ljudima i dalje više isplatilo lečenje u inostranstvu.
Sa druge strane, tu su i obične, bezazlene bolesti. Na primer, obična prehlada. Svaki put kad bi ti grlo zaribalo, lekar bi ti prepisao neki lek koji se papreno plaća, a koji po pravilu proizvodi baš neka, konkretna privatna farmaceutska kompanija. Čak i nedavno, za vreme pandemije korona virusa, ljudima je mahom prepisivan onaj vitamin C iz bočice što košta boga oca, iako se ista supstanca nalazi i u onom koji košta 40 dinara. Kažu, onaj iz skuplje bočice bolje leči.
Iz tog razloga, čini mi se, svetla na kraju tunela zdravstvene zaštite od teških i retkih oboljenja na ovim našim prostorima baš i nema.
A, brine me i još nešto. Koliko u Srbiji ima Aleksandri i Nataša? Koliko ih ima u Sremu, i, na posletku, u svakom našem gradu? Koliko u našim krajevima ima teško obolele dece čiji roditelji uredno plaćaju zdravstveno osiguranje, a koja nemaju mogućnost lečenja u svojoj zemlji?
Baš zato, mislim da svođenje globalnog problema na individualne slučajeve neće rešiti isti. Skloni smo, ispravite me ako grešim, da svaku pojedinačnu nedaću ove vrste vezujemo isključivo za ime i prezime. To činimo potpuno nesvesni činjenice da u identičnoj situaciji, da ne čuje zlo, može da se nađe bilo ko od nas. A bez organizovanog sistema, dostupnog svima i jednakog za sve, nema ni lečenja. Bez sistema koji ne poznaje ime i prezime, broj žiro računa i šifre za SMS poruku, nego isključivo ime bolesti i način hvatanja u koštac sa istom.
Dok taj problem ne rešimo, čini mi se, ostaje nam da nas leče komšije, koje više od onih 200 dinara za SMS poruku i ne mogu da odvoje.
