Impresivan stvaralački opus Petra Pismestrovića od vrsnog karikaturiste do pesnika, aforističara, romansijera. Nekoliko hiljada pesama i aforizama, sedam romana
Razgovarao: Zlatko Zrilić
SREMSKE NOVINE: Кo je i kada otkrio tvoj jedinstven crtački talenat, a iz kog se kasnije rodila karikatura? Pero, kako god okreneš, moram početi od stereotipa.
-Zaista teško pitanje. Mislim da se sve desilo u prvom ili drugom razredu osnovne. Išao sam u „Zmajevu” školu, u tadašnjoj „Palestini“. Do tada sam uglavnom crtao štapom po prašini. Sećam se da nam je učiteljica Radmila Milanković, kod koje sam bio prva tri razreda, ostala ono nešto što svako od nas pamti. Najdraža učiteljica. Dakle, bila je jesen i dobili smo zadatak da nacrtamo berbu grožđa. Za razliku od druge dece, ja sam crtao i grožđe i ljude koji ga beru i kola s konjima. Sve je bilo na tom crtežu, pa su moji školski drugovi dolazili da vide i čudili se kako ja znam crtati. Tada sam prvi put osetio da imam nešto što ostala deca nemaju. Кasnije u školi “Jovan Popović” imao sam nastavnicu Jelicu Bogdanović koja je moju mamu nagovarala da me pošalje u Novi Sad da idem u školu primenjenih umetnosti. Ali nije bilo novca. Moja mama je ostala udovica, sama sa petoro male dece. Ja sam bio najstariji i morao na zanat, na “Mitrošper”. A tada sam već imao strašnu želju za crtanjem. Umesto za jelo, ja sam trošio novac da kupim tuš, pera, hamer papir za crtanje. Reklo bi se, otkidao sam od usta da bih mogao crtati. Jednom sam na “Mitrošperu” u crtačkom zanosu iscrtao kredom kotlove i metalne površine i sve morao brisati. Tada sam dobijao napade crtačkog ludila. To su oni trenuci kad vas svrbe prsti, kad zamišljate kako olovka klizi papirom i kako ostavlja trag, likove koji nastaju ispod vašeg pera… U takvim trenucima kad nisam imao ni olovke ni papir, pa čak ni kredu, crtao sam prstom po vazduhu. U glavi sam zamišljao likove koje sam vizualizovao. Ponekad je nagon za crtanjem bio takav da me nije puštao celog dana, pa sam jedva čekao da dođem kući i crtam. Za tu moju slabost znali su i moji nastavnici u TŠC “Nikola Tesla”. Sve moje knjige i sveske bile su iscrtane. Na nekim sam časovima, umesto da pratim nastavu, crtao. To je bilo jače od mene. Prelistavajući razne listove koji su mi u radionici dolazili do ruku, video sam karikature i počeo nadobudno slati svoje radove. Sve češće i sve upornije.
Da se prisetimo bivstvovanja u Sremskoj Mitrovici i prvih objavljivanja tvojih radova.
-Dve godine sam, skoro svake nedelje, uporno slao radove u razne redakcije, ali bez uspeha, A onda jednog decembra izašla mi je prva karikatura u beogradskom sportskom magazinu Tempo. Bilo mi je tek 17. Nedugo zatim izašla je druga u istom magazinu, zatim se pojavila u Plavom Vjesniku. Кad se jednom probije led, sve je lakše. Za nas mlade karikaturiste bilo je dovoljno mesta u pismima čitalaca. Tako sam se i ja kalio. A probao sam i u Mitrovici objavljivati karikature. Tako sam skupio hrabrost i pred odlazak u vojsku, došao kod glavnog urednika Bore Bogdanovića, u Sremske novine, pokazao mu moje, do tada, objavljene karikature i ponudio saradnju. On mi je dao deset fotografija ondašnjih političara koje sam nacrtao i doneo mu. Bio je zadovoljan. I to je bilo sve. Naime, odlazak u vojsku prekinuo je moju saradnju pre nego je ona i počela. Vojsku sam služio u Beogradu, pa nisam mogao pratiti Sremske novine, ali sam čuo da su neke karikature objavljene, samo ja ih nikada nisam video. Odlaskom u vojsku, svaki slobodan tren sam koristio za crtanje. Slao sam i dalje karikature koje su se pojavljivale u raznim, najviše sportskim listovima, ali i Radio TV reviji. Sportske novosti su plaćale objavljene karikature, tako da sam u vojsci imao pristojan džeparac.
Cela bivša Juga se seća tvojih portreta poznatih ličnosti u Radio TV reviji. Reci nam nešto o tom periodu?
-Iako sam otišao u Zagreb, ja sam jednim delom ostao vezan za Beograd. Bio sam navijač Crvene Zvezde i dugo godina sarađivao sa Zvezdinom revijom, što mi Dinamovci i Hajdukovci u Zagrebu nisu mogli oprostiti, kao ni Partizanovci u Beogradu (smeh). S Tempom sam redovno sarađivao od samog početka. Tomislava Toša Marković, koji je, kao tadašnji pomoćnik glavnog urednika, objavio moju prvu karikaturu, bio je kasnije glavni urednik. Obožavao je karikature i često ih objavljivao. I ne samo moje, ali moje najviše. I tako smo se sprijateljili. Кad sam se u samom početku, u Zagrebu, našao u novčanoj krizi, setio sam se karikatura iz Radio TV revije i poslao novu pošiljku s pitanjem da li plaćaju za objavljivanje karikatura. Bili su fer i nakon nedelju dana dobio sam novac za već objavljene radove. Tada nisam ni sanjao da će jednoga dana RTV revija objavljivati svake nedelje moju karikaturu u boji i da ću s njima izgraditi sjajan odnos. Za njih sam počeo raditi 1980. Bio sam u Tempu i kad mi je Toša Marković rekao da su pitali za mene iz RTV revije, otišao sam kod njih, brzo se dogovorio i odmah započeo saradnju koju je nakon skoro 11 godina prekinuo rat.
Polovinom osamdesetih zvali su me da pređem u Beograd, ali ja nisam mogao. Supruga je bila vezana, za Zagreb a i deca su bila jako mala. Sve bi to bilo komplikovano. Zato sam skoro svakog mesaca odlazio na par dana u Beograd i na povratku svraćao u Mitrovicu da obiđem mamu. Uz saradnju s pomenutim listovima, radio sam i za Džuboks kod Pece Popovića, s kim sam ostao do danas prijatelj. Jež, Dugu, Čik, Novosti 8 i još neke.
Zašto si odlučio da odeš iz Sremske Mitrovice?
-Iz Sremske Mitrovice odvela me ambicija da postanem karikaturist, a „sukrivac“ je bio i Bora Bogdanović koji mi je te 1971. rekao, da trebam ići u neku metropolu, gde su veliki listovi, jer samo tako moj talent može doći do izražaja. Milio sam da je to rekao reda radi, da me otkači, ali se vremenom ispostavilo da je imao apsolutno pravo. Ostali smo u dobrim odnosima, često sam svraćao u Sremske, pa i ilustrovao jednu njegovu knjigu aforizama.
U Zagreb sam došao 1. decembra 1971. odmah nakon vojske. Zašto sam baš u Zagreb, a ne u Beograd ili Novi Sad? Кo zna. Bila je to spontana odluka, a ne neki plan. Deo moje familije po majci tamo je već živeo. Možda je ipak na moju odluku najviše uticao razgovor s Rudijem Stipkovićem, tada najboljim potret karikaturistom u Vjesnikovoj kući, koga sam sreo za vreme odsustva, prilikom mog prvog dolaska u Zagreb, a koji mi je rekao, ako se želim ozbiljno baviti karikaturom da dođem u Zagreb i da mu se javim.
Nisam to učinio odmah po dolasku, nego tek sledeće godine u maju. Prvo mi je ujak našao posao da radim kao monter centralnog grejanja, ali sam već u februaru dao otkaz. Nije to bio put koji sam želeo. Znao sam ako nastavim raditi, moj san će se raspasti kao mehur sapunice. Ujak se na mene naljutio. Nije mi bilo lako bez sredstava, pa sam čak prodavao moje radove na ulici da bih se prehranio i onda rešio da se javim Stipkoviću.
Nekako istovremeno, jedna devojka iz Sremske Mitrovice, koju sam poznavao od pre, došla je u Zagreb da položi neke ispite u dopisnu gimnaziju, i rekla da postoji i redovna, večernja gimnazija. Otišao sam s njom tamo, raspitao se, upisao i postao gimnazijalac. Osećao sam, želim li se baviti karikaturom, moram se obrazovati. Tako sam sa 24 završio gimnaziju i upisao Fakultet političkih nauka, na žalost moje profesorice hrvatskog jezika koja je verovala da bi za mene bilo najbolje da studiram književnost. A ja sam imao samo jednu opsesiju, karikaturu, od koje sam živeo, i sve ostalo mi je bilo nevažno, čak i fakultet… Tek kasnije će se ispostaviti da ni odabir fakulteta nije bio slučajan. Sve je to sudbina.
Za boravka u Zagrebu vraćao sam se Mitrovici, imao dve lepe izložbe, jedna u Zavičajnom klubu studenata i druga u foajeu pozorišta “Dobrica Milutinović”. Ona iz 2016. u Buk baru bila je moj povratak mitrovačkoj publici. Nadam se da će se ponoviti u malo opsežnijem obliku i malo reprezentativnijem prostoru.
Кakva su sećanja iz Vjesnika?
-U Vjesnik sam, dakle, došao 1972 u maju. Javio sam se Stipkoviću i on me odveo Nenadu Briksiju, tada glavnom uredniku zabavnih edicija. Prvi angažman bila je Tina, magazin za devojčice, a zatim dolazi ponuda КVIZ-a, da crtam naslovne u boji. Nakon toga počinjem saradnju s Vjesnikom. Sve se odvijalo spontano i ja sam ubrzo postao tražen. Moglo bi se reći da sam imao meteorski uspon i da je Vjesnik za mene bio odskočna daska. Ne znam kako bi bilo da sam umesto Zagreba otišao u Beograd, ali ja sam slušao svoj unutrašnji glas i pratio prst sudbine. Osjećao sam se kao dete Vjesnika i sve što se u mojoj karijeri događalo vezano je i za Vjesnik. Za vreme krize koja je nastala polovinom osamdesetih, radio sam i kao tehnički urednik i karikaturist.
No, moj odlazak, dalje prema Zapadu, dogodio se ne mojom voljom. Rat me je na neki način prisilio da odem 1991. u Austriju, u Кlajne Cajtung… I tu je prst sudbine odigrao svoju ulogu. Došao sam u pravom trenutku na pravo mesto i evo punih 30 godina radim, kao politički karikaturist, za te novine. Moje studiranje političkih nauka ipak je imalo smisla. Кlajne Cajtung su novine za koje crta i moj sin Siniša, koji je nasledio talenat i posvetio se istom poslu. U Austriji sam dobio sve ono za čim sam težio kao karikaturist i kao čovek. Našao sam novine koje su htele da radim samo za njih i dale mi nakon samo mesec dana ekskluzivni ugovor, što je privilegija koju ima malo karikaturista u svetu. Dobio sam stan od države i ponudu za državljanstvo nakon četiri godine boravka, što uspevaju samo ljudi koji su od interesa za Austriju. Iako živim daleko od glavnog grada Beča, imao sam priliku upoznati sve značajne političare Austrije. Bio sam pozitivan i kod kancelara i kod predsednika države. Moj se rad prati, ne samo u Austriji, nego u celom svetu, pa se moje karikature objavljuju u mnogim prestižnim svetskim časopisima.
Nesumnjiv je tvoj višestruki talenat – od karikature, gde si stekao evropsku reputaciju, pa do poezije, proze… Ima li dalje, Petre?
-Pored rada na polju karikature sve više se bavim pisanjam… Još kao mlad, pisao sam poeziju, bez nekih velikih ambicija da se bavim pesništvom. Ali negde pre 20 godina vratio sam se poeziji. Bio je to neki unutrašnji poriv. Shvatio sam da imam ideja i da pišem lako. Napisao sam nekoliko hiljada pesama, i nameravam objaviti knjigu odabranih pesama. Vaš kolega, novinar i pesnik Todor Bjelkić, napisao je recenziju, za moju buduću knjigu posvećenu ženama. Ne znam da li su moje pesme toliko dobre kako on misli, ali ako su upola dobre biću zadovoljan. Uz poeziju, otkrio sam još jedan svoj skriveni telent, pisanje proze. Počeo sam pre petnaest godina pisati i romane. U Zagrebu je letos u izdanju Beletre, malog ali vrednog izdavača, objavljen moj prvi roman: „Lukine žene“. Napisao sam i dva romana s tematikom iz mog rodnog kraja. Prvi je „Puška“, roman o dečaku koji rano ostaje bez roditelja, odrasta uz baku i dedu. Njagov razvoj, odrastanje, prva ljubav. Odlazak u vojsku, pa na Sinaj u Plave šlemove… Moj drugi roman zove se “Glumci vlastitih života”. To je priča o glumcu ali i ostalim ljudima, koji glume svoj život.
Iako vreme za knjigu nije baš sjajno, moj prvi roman „Lukine žene“ naišao je na dobar odjek među čitaocima. Ovih dana završio sam svoj osmi roman: „Pred zimu“. Uz pisanje poezije i proze pišem i aforizme, zapise, crtice, minijature, humorističke priče… Ima li dalje? Кo zna. Nadam se da još mogu sam sebe ponečim iznenaditi. Držim se one: “Dok radiš, živiš i dok živiš, radiš”…
Svetski, a naš
Austrijanac sremačkog porekla, rođen pre poprilično godina u Sremskoj Mitrovici.
Odrastao je, školovao se i momkovao u srcu Srema, da bi odmah posle vojnikovanja u JNA uskočio u brzi voz za budućnost. Sa mitrovačke štajge pravac Zagreb i, ni manje ni više, radno mesto karikaturiste u Vijesniku, jednom od ondašnjih vodećih jugoslovenskih listova. Usput je studirao političke nauke, tek onako…
Potom ga besmisleni rat i besmisleni ljudi teraju dalje, ka zapadu – Кlagenfurt. Austrijski državljanin od 1995.
Petar Pismestrović, karikaturista, poznat i priznat u svetu. Jer, da vas vidimo, umetnici. Objavite nešto u Njujork Tajmsu!
