Tri treptaja, Ikos i poklon
Dalje od mosta na koji nas popeše drugi nema se kud, bliže ka obali odakle nas poteraše nema se više kako. U mraku, bez sveće za pale, sa pogledom punim istine, sa prstom ispruženim prema Istini ostao je naš Anđeo mileševski iza čijeg „lica nečija krv čeka da bude rođena“ i da ga možda, po volji bezvoljno ubijenog Branka nekada ponovo prepozna
Treptaj prvi
U svetu koji se menja ništa u njemu napravljeno ne može ostati isto. Svet nejednakim sebi samom čine ljudi. Za sobom na tom putu upodobljavanja života predrasudu o sopstvenoj veličini i značaju čovek ostavlja trag. Stazu. Kao dokaz da se nepoznatim putem prošlo, da se otkrilo do tada neznano, da se u potrazi za ciljem činilo dobro, bežalo od zla, u neznavenju razgrađivalo krvlju, ne vodom.
Kretajući se „napred“ čovek je bio gotovo osuđen na otuđenje od sopstvenog početka. Postavši stvor bez smisla, sa lažnom idejom za veštački izgrađenu predstavu o svetu, sa nasušnom potrebom da višak besmisla ukopa u manjak pločnika kojima je pošao ka cilju, izmakao je zagrljaju onosvetovnog, večnog i jedino smislenog.
Kako ljudi, tako su i čitavi narodi, pomerajući se sa jednog kraja postojanja ka drugom, prelazeći često na onu stranu sopstvenog cilja, smisla i istorije, zaboravljali svoje svetionike, ostajali da lutaju nadajući se u skoriji povratak svetlosti od koje su se, krećući u mrak i maglu, odvojili.
Nas je ka tom putu gonio jatagan. Mi nismo trebali tuđi smisao, nama nije trebalo tuđe nebo niti tuđa volja. Oči iskopane pretočene u čestice postojane boje i zrna raspadajućeg zida za kojeg smo sve do časa u kojem je prestao da postoji verovali da će nas spasiti od peščane oluje sa zelenog Istoka, sakrili smo među pukotine u kožnim naborima i poneli sa sobom. Daleko od slepog pogleda, ugašenih sveća, kamena koji je u prvom danu novog postojanja ugledao Kralj za kojeg kažu da ne zna ime kojim se zvao, ni mesto na kojem je primio venac, molitve za Prvog koji je nebo sagradio vaskrsavši u ognju koji nas je stigao – daleko… na severu.
Mi smo prešli veliku reku, onu koju je svaki narod da bi to bio morao barem jednom preći… i zaglavili se u močvari. Tuđeg smisla, neba i volje koju smo da bi preživeli oplemenili pogledom Anđela ispod čijeg krila smo ispali u danu kada je zeleni jatagan u priprati kraj praga sa kojem smo srećni postajali deo neba, prolio i u korpe sakupio još nerođenu krv.
I došle su žetve. Gospodnje. Na novim poljima sa kojih je ka nebu, umesto suncokreta koje je iz našeg života oterao mrak pogled upirao Anđeo. Prva, druga, treća… Naše se seme trošilo, koža zarastala. Ostajali su samo putevi. Ka napred. Još više na sever, što dalje od mirisnog kamena, slanog daha Dubrovnika, opojnog mirisa trgovačkih svilenih karavana i sećanja na Kralja koji je sanjao da je Vasilevs. I ono što beše tačka našeg nastanka, postade početak našeg nestanka. Dalje od mosta na koji nas popeše drugi nema se kud, bliže ka obali odakle nas poteraše nema se više kako. Pustiše nam krv oni što su u našem neznavenju otkrili napuštenu tajnu našeg nepovrata. Sa kraja na kraj pokošenog Krajišta.
U mraku, bez sveće za pale, sa pogledom punim Pobede, sa prstom ispruženim ka Istini ostao je naš Anđeo mileševski iza čijeg „lica nečija krv čeka da bude rođena“ i da ga možda, po volji bezvoljno ubijenog Branka nekada ponovo prepozna.
Treptaj drugi
Kada koža pukne i iz njenih crvenih rupa poteknu ne krv nego boja vernog neba i zrna nevernog zida, naš „Anđeo gorki“ postaće putokaz od praznine do snage. Daleko smo pošli. Stigli smo još dalje. Podignuta ploča čeka naše vaskrsenje.
Naša Pasha završava pod krilima Anđela koji je pobednim pogledom nama naklonjenim porazio večnost pred kojom stoji.
Ikos 1.
…Raduj se, Ti koji si uvek više pomišljao na blaga nebeska nego li na zemaljska!
Raduj se, čistote duševne i telesne dobri ljubitelju!
Raduj se Svetitelju Savo, prvi pastiru i učitelju srpski, divni čudotvorče!
U Mileševi, pred tajnom obnavljanog praga odbegloga princa, pod budnm okom Belog Anđela, na Akatistu, u dva treptaja izmešana sa glasovima tek nekolicine sestara, pokriven nebom koje su stvarali drugi, kraj kamena u koji su gledale oči stare hiljadama godima, ja sam okončao Izlazak.
Treptaj treći. Poklon.
