Nisam ga zatekla kako piše, nego kako se buni. Kafa je već odavno mogla da se ohladi, ali razgovor nije. Dok je vreli avgustovski dan pritiskao grad temperaturom od gotovo 40 stepeni, pisac je umesto o knjigama govorio o problemu koji ga je tog jutra najviše mučio.
Telefon u ruci, strpljivo je objašnjavao sagovorniku sa druge strane da vozila ponovo ulaze u pešačku zonu. Tek kada je prekinuo razgovor, osmehnuo se i rekao: „E, sad možemo da popijemo kafu.“
Odustala sam odmah od unapred pripremljenih pitanja i intervju počela pitanjem može li pisac biti pisac ako ne pokazuje neki bunt.
Simo Potkonjak, autor oko dvadeset knjiga, među kojima je i monografija o svom gradu, nekadašnji direktor biblioteke, priznati i poznati javni radnik, na tropskoj vrelini, u sred podneva, sedi u gradskom kafeu i pokušava da reši problem svih građana ove sremske varošice.
Pisac mora da uočava stvarnost i pokazuje bunt, nastavlja on, jer mora da bude u službi svog naroda.
-Svi imamo obavezu da štitimo zakon i moral, nekada su umetnici imali veći autoritet, pa sam tako znao da pokucam na sva vrata kako bih nekome pomogao – priča Simo Potkonjak.
On objašnjava da „život nije svilen“, da je svako robovanje novcu bespotrebno, jer, kako kaže, ko se narodu zameri, zamerio se Bogu.
-Najpogubnija osobina ljudska je gordost, ona ume skupo da se plati – naglašava naš sagovornik.
Dok mnogi traže spas od sunca, naš pisac radi rudarski posao. Piše. Neprestano. Kaže nije to iz navike, već što se bez pisanja ne može.
-Ne mogu bez toga, teže mi pada prazan list papira, nego ova letnja žega – zadovoljno ističe sagovornik, domaćin i gost na kafi, u gradskoj bašti u kojoj se samo za po kojim stolom vodi razgovor.
Leto za njega nije vreme odmora, novinari zovu, i oni pišu, mora da se odgovori, kaže pisac.
-Posebno su mi drage Sremske novine, one su identitet Srema – pohvalno o nama govori mr Simo Potkonjak.
Za monografiju o Inđiji Potkonjak svakodnevno dobija zanimljive tekstove i fotografije, kaže biće to remek delo građana Inđije.
-Zadivljen sam poslednjim fotografijama i informacijama o radu Nikite Milivojevića, poznatog reditelja. Njegove predstave po Grčkoj i Londonu zauzeće značajno mesto u „Uzorniku“ – ponosno o svojim sugrađanima govori pisac, pokušavajući da se seti svih imena koja su važna da se nađu u knjizi o gradu.
Uzori se ne smeju zaboraviti, podseća on, oko 180 ličnosti će se pojaviti u monografiji, projekat je u pripremi za štampu i očekuje se promocija knjige za Dan opštine Inđija.
-Zamislili smo da treći tom izađe naredne godine u susret EKSPO-u, kada Srbija bude blistala od lepote – nastavlja autor.
Ističući da je pisanje rudarski posao, istraživački i kreativan, Potkonjak ne odustaje od pera ni na četrdeset stepeni.
-Ispred nas je cisterna sa vodom, ali mi se nadamo da će za sve doći bolje vreme i da će kiša uskoro – optimističan je bez kompromisa inđijski pisac.
Putem od kuće do centra Inđije pisca su zaustavljali sugrađani i pitali za primerak knjige. A na pitanje kad bi ovom letu trebalo da da naslov, kako bi on zvučao, rekao je kratko:
- Zlata Tomić – bez ramišljanja.
Pošto zastadosmo u razgovoru i osetismo trenutak tišine, pisac je nastavio da obrazlaže.
-Slikarka izuzetna, niko nije uspeo za njenog života da sazna istinu o njoj, tek sada pronalazimo i njen grob i rođake, velika igra sudbine o kojoj će se čitati u našoj knjizi – ne želeći sve da otkrije, pisac nagoveštava zanimljivo štivo.
Svoje reči tka uglavnom u večernjim satima, u maloj sobi, pred kompjuterom. Tako su nastajala dela, koja će ostati generacijama čitalaca.
-Nije retkost da se probudim noću i ustanem da neku ideju stavim na papir – otkriva nam umetnik, sa željom da naglasi da su, pored svega, njemu najvažniji njegovi unuci u čijem odrastanju uživa.
Pomenuo je pisac i velikane poput Andrića, Selimovića, Tesle, Dostojevskog i Tolstoja, želeći da istakne važnost njihove ljudske veličine, koja, prema njegovim rečima, mora biti ravnomerna njihovoj intelektualnoj gromadi.
Iako smo zamolili Potkonjaka da na pitanje koja je najveća zabluda o piscima izabere neki blaži odgovor, insistirao je da kaže:
-Da su ćaknuti. To je najveća zabluda o umetnicima, jer to nije tačno, pisci su kao i svi ostali ljudi – siguran je mr Simo Potkonjak.
I dok se kafa polako hladi, razgovor ne posustaje, teme se nižu, a akcenat vraća na rešavanje pitanja zloupotrebe pešačke zone. Naš pisac ne odustaje. Ni od bunta, ni od pisanja stvarnosti.
Mirjana Stupar
