Piše: Nemanja Milošević
Nesreća koja je pre nekoliko dana Mitrovicu zavila u crno, kada je prilikom prevrtanja radničkog autobusa poginulo troje ljudi, probudila je ono najbolje, ali i najgore u nama. „Na muci se poznaju junaci“, lepo je rekao naš narod, a ovakve tragedije, nažalost, iznova i iznova otkrivaju pravo lice svakog od nas.
Hajde, prvo ću krenuti od onog lepog. Na primer, činjenica da je u trenutku nesreće više od stotinu lekara i medicinskog osoblja došlo u bolnicu lično me je oduševila. Bez obzira na to što se, u neku ruku, od medicinara tako nešto i očekivalo. Svi ovi ljudi, našli su se u pravo vreme na pravom mestu, i to je, šta god ko mislio, za svaku pohvalu.
Isto tako, oduševio me je i odziv ljudi na akcije dobrovoljnog davanja krvi za povređene. I to u svim sremskim opštinama u kojima su ove akcije organizovane. Uspeli smo, na taj način, da vidimo da među nama još ima čestitog sveta, u kom još uvek nije umrla empatija.
O akciji vatrogasaca-spasilaca suvišno je i govoriti, ovim ljudima bi trebalo odavati priznanje svakodnevno.
Međutim, dok su se jedni organizovali i razmišljali na koji način da pomognu ugroženima, drugi su se brže-bolje latili tastature i lupanja komentara po društvenim mrežama. Čitajući stotine i stotine suprotstavljenih stavova, učinilo mi se da većini onih koji su se iz petnih žila upirali da dokažu kako su baš oni u pravu, žrtve više i nisu bile toliko važne. A, mnogi od naših sugrađana pokazali su i ono najgore.
Naravno, bilo je tu i kritika koje su na mestu. Ali, prva stvar koju sam pročitao odnosila se na boju kože vozača autobusa. Ne znam zašto, ali otkako su Indijci, Nepalci i ostali ljudi sa istoka počeli da voze naše autobuse, ovde vlada stav da su oni lošiji vozači od Evropljana, da ne kažem nas, Srba. I od starta mi nije jasno odakle takve predrasude. Pa zar o ljudima da sudimo na osnovu boje kože, majku mu? Po mom mišljenju, kao što sam već govorio, veći problem je taj što uopšte moramo da uvozimo radnu snagu, jer naši ljudi više ne žele da rade u neprihvatljivim uslovima.
A onda, kada se ispostavilo da je vozač ipak bio naš, usledile su predrasude na osnovu njegovih godina. Inače, slažem se da sedamdesetogodišnjak nikako ne može imati pažnju i reflekse za volanom kao ja u tridesetoj. Ali, isto tako imamo i gomilu starijih ljudi koji su mnogo bolji i sigurniji vozači od mladih i neiživljenih. Međutim, vređajući ovog čoveka, u tom trenutku bez ikakvih informacija i dokaza, retko kome je na pamet palo pitanje zašto je čovek u tim godinama primoran da i dalje radi? Isto kao što se niko nije pitao kako čovek istih godina može (ili mora) da radi kao službenik obezbeđenja i šta on, već narušenog zdravlja, može da obezbedi? I opet se, po ko zna koji put ponavljam, niko nije pitao ni gde su nam mladi?
O stanju puta ili spornog autobusa nisam pozvan da govorim, iako sam svestan da srpski vozni park nije baš najsrećniji. Ipak, niti sam inženjer, niti sam majstor, te ne mogu da sudim. Ali, te „zanate“ je izgleda proučio zavidan broj fejsbuk komentatora. Bitno je samo da se piše, pa makar i ako ne znaš baš tačno o čemu govoriš. Pa možda na kraju ispadneš u pravu, a možda i ne.
Još ako bi tragedija mogla da se iskoristi da bi se pridobio koji politički poen, pa gde bi nekima bio kraj. Ali, čini mi se da ovaj put narodu baš i nije bilo do politike. Običnom, normalnom čoveku, u glavi je bilo samo pitanje: „Da li se u tom autobusu našao neko moj?“.
