Piše: Boris Miljković
Mi smo imali ormar, mada ga baba zvala „šifonjer“, koji je stajao u predsoblju. Čini mi se ko da je vekovima tu bio, čak sam mislio da je on tu stajao pre kuće.
„Šta otvaraš šifonjer?!“, možda dva puta je dreknula, ali taj jezivi urlik me je naterao da retko prilazim tom njenom šifonjeru. Taj glas ko iz horor filma, ono kad oćeš da uđeš na neka vrata, a glas te opominje.
Šifonjer je bio krcat i pun svega. Onda kad bi ga otvorila da se „luftira“, krenula bi sa časom istorije. Peškiri, jedno stotinak komada, uredno poređani i „novi“, što bi ona rekla.
„E vidiš ove sive, to smo svima kupili kad je Ranko poginuo“, inače Ranko je moj pradeda, dedin otac koji je poginuo šezdeset osme. Gledam u Vesnu, drži Andreu, razmišljam godina dve iljade peta. Uglavnom znao sam po peškirima kad je ko umro od familije, komšiluka itd. „E ovaj“, rekla bi „to je kad je moj otac umro“. Već mi lakše, sad smo na iljadu devetsto osamdeset četvrtoj godini.
Onda pitanje moje šta će raditi sa njima?
„Ta Bože, neću ih u grob odneti, ostaviću tebi, Vesni da imate. „
Reko: „Fala majka“. Ozbiljan bih bio, gledajući one košulje sa špicom na kragni, misleći koje to nosio? Ali verovatno je to iz osamnaestog veka, tako da ne širim priču.
A tanjiri! Brate, realno, imali smo tu tanjire i ono sve za supu da nikad niko nije jeo iz toga.“Novi“ bili, možda stotinak godina svega da su imali.
I tako bi slušao babu dok „luftira“ šifonjer i priča sva bitna kako su nekom kupili plave peškire, a uopšte nisu bili lepi. I pokaže mi: „Evo ovaj“. A, reko, što su mu kupili? „A, jesi glupav, pa kad je umro za saranu, sprema“.
„Aaaa“, oduševio bih se kao dok ona nastavlja priču.
Vesna je znala da me često pita je l smo mi sekta neka, da joj kažem da ide sa detetom dok je vreme. Reko, ma jok, to ti je normalno kod sremački baba. „Nije normalno, to Borise nije normalno“, rekla bi vrteći glavom. Sreća pa joj nisam rekao da je nasledno, jer moj brat od tetke Srđan je imao kao dete kolekciju peškira sa sarana, ne kao baba ali na zavidnom nivou spram svojih godina.
Posle kada je umrla, ja nisam prilazio šifonjeru. Otkud znam. Ali tata i tetka, pa brate uzimali su sve živo iz njega, mada daleko je to od živog, peškire za pranje prozora, ruke od ulja, čak pod kerove tata stavljao.
A ja gledam i tačno znam koji je sa čije sa`rane. I što je najbitnije, sve „novi“ bili…
