Piše: Boris Miljković
Imam konja koji, ako u sedam ne dobije da jede, udara u šipku metalnu ritmički dok me ne probudi. Preko dana izbaci par topovski` udara u vrata boksa, da često pomislim da je avion probio zvučni zid.
Imam kera koji zavija u pet ujutru da možeš sat štelovati po njemu. I to taman toliko da te probudi. I Imam petla, a to je tek idiot. On kukuriče na svakih sat vremena.
Jedno jutro Vesna se sprema za posao. Ja u papučama i boksericama sa vazdušnom puškom ulazim u kuću. Ona se okreće ka ikonama i krsti, reko`: „Ne krsti se, hteo sam supu da kuvam domaću“.
Samo mi rekla da sam retard i da nije sramota ići kod psihijatra…
Imam i dva patka, oni su tu kod prozora oko pola osam kad pijem kafu i kao da pevaju neku pačiju pesmu. A divlji patkovi, imaju krila. I Dunav je par stotina metara daljine, pa pomislim: „Ko vam brani, idite. Slobodni ste“.
Tu su i dve magarice. Borka i Mica. Tako ih moj brat Bogdan krstio. Borka, ona crna, uzme kantu vode zubima, prospe, pa uzme ponovo praznu i odnese na kraj avlije…
Gusak me redovno udari u nogu kljunom dok mi jednom venu ne probije…
I tako meni jutro kreće. Uglavnom svako bude takvo, ponekad i gore. Evo sad trenutno i konj i kobila lupaju u ritmu i dva patka ih prate u glas, a ponoć će.
A ujutru, ponovo sve u krug…
