Piše: Nemanja Milošević
Sećate li se dana kada ste prvi put u životu uživo videli Afrikanca? Uprkos tome što su vas u školi učili da na svetu postoje ljudi različite boje kože, koji dolaze sa različitih kontinenata, prvi susret sa ljudima o kojima ste ranije samo učili ili ih gledali na televizorima bio je pravi doživljaj.
Ljudi iz bratskih nam zemalja nesvrstanih neretko su se školovali u našoj zemlji pre više decenija i, vremenom su postali naše komšije, naši sugrađani, prijatelji, kumovi. A nešto kasnije, krajem devedesetih, a više početkom dvehiljaditih godina, pojavili su se i prvi Kinezi, koji su isto tako dočekani sa čuđenjem. Sada, dvadeset godina kasnije, mislim da niko od nas ne bi mogao da zamisli svoj život bez Kineza.
Činilo se tada da je Jugoslavija (i sve države nakon nje) bila pravi ekonomski raj za ljude sa Dalekog i Bliskog Istoka. Bili smo ponosni, jer smo znali da neko tamo, hiljadama kilometara daleko, i za nas može da kaže onu čuvenu – Zima, al` standard!
A znali smo i tada da nam standard i nije baš neki, iako je bio značajno viši nego u većini zemalja Istočne Evrope.
Ovih dana, osim ideologije i životnog standarda, u našoj zemlji ništa se specijalno nije promenilo. Ideologija je naglo skrenula s` leva udesno, a životni standard rastao i padao u zavisnosti od aktuelne društveno-političke situacije. U svakom slučaju, ostao je daleko iza pomenutih istočnoevropskih zemalja, koje nas odavno prešišaše.
Međutim, poslednjih godina dogodilo se nešto važno. Uprkos sve češćim šovinističkim ispadima, pretežno usmerenim ka bivšim nam sunarodnicima, primetio sam da smo se oslobodili ksenofobije (za one koji ne znaju – to je strah od stranca).
Koliko vidim, ozbiljno smo se otvorili ka svetu! Naši radnici preplaviše stari kontinent i bolji život nađoše kako u Zapadnoj, tako i u toj, nekada nazadnoj, Istočnoj Evropi. Neki odoše i u Aziju, pa čak i u Kinu, iz koje su ljudi onomad doslovno bežali ovamo.
Preplaviše srpski radnici i Australiju, pa i Severnu Ameriku. Nema gde nas nema, a širom belog sveta, za samo deset godina, iz naše zemlje trbuhom za kruhom otišlo je pola miliona ljudi. Tako bar kaže zvanična statistika.
Međutim, ubrzanim izdavanjem radnih dozvola, i mi dobismo nove goste. Naši sugrađani sada su postali ljudi iz Indije, Kenije, Nepala, Bangladeša… Oni nam beru voće i povrće, idu u nadnicu, voze autobuse, pa čak i u fabrikama rade. I, kako kažu, kada su prevalili prvi susret sa pokušajima prevare, fino su se u našoj zemlji snašli.
Zahvaljujući njima, naša ekonomija i dalje nezaustavljivo srlja u progres, te joj radne snage za povoljne novce nikako ne manjka. I svi srećni – svi zadovoljni. Kako gazde, tako i radnici. Srpski po belom svetu, i oni iz takozvanih „zemalja trećeg sveta“ u Srbiji.
Valjda mu i to u neku ruku dođe kao globalizacija u praksi. Da li je ili nije, nije na meni da kažem. Ali moram da napomenem da vodite računa kada odlazite iz ove zemlje. Ni slučajno ne zaboravite da ugasite svetlo. Jer, struja će opet da poskupi.
