Piše: Nemanja Milošević
Ove godine, obeležismo godišnjicu pobede nad možda najvećim zlom koje je ikada haralo svetom. I to jubilarnu. S tim u vezi, brojne aktivnosti u Evropi posvećene su veličanstvenom trijumfu nad fašizmom, kom je, kako su naši stari mislili, konačno došao kraj pre tačno 80 godina.
No, izgleda da smo pogrešili. Kako naši stari, tako i svi mi koji smo verovali da takvo zlo više nikada neće moći da zavede ljudski um.
I dok smo ovih dana, neki sa srcem, a neki usiljeno obeležavali Dan borca i Dan ustanka, u susednoj nam se zemlji ponovo pojaviše simboli crnokošuljaški. Koncert Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu, između ostalih, okupio je brojne poštovaoce profašističke tvorevine NDH, a u prvim redovima našla se, ni manje ni više, nego časna sestra.
Da ironija bude veća, reč je o časnoj sestri koja je više od 20 godina provela u Srbiji, u Sremskoj Mitrovici, kako u lokalnoj župi, tako i u mitrovačkoj muzičkoj školi kao profesor. U gradu ispod čije površine se nalaze posmrtni ostaci gotovo 8.000 nedužnih civila, stradalih upravo od ustaške ruke. U gradu, u kom je bez obzira na svoju nacionalnost i veroispovest bila među cenjenijim ličnostima.
Samo prisustvo koncertu može se, a i ne mora tumačiti kao sporno. Masa ljudi i ovde posećuje koncerte Baje Malog Knindže, relativno slične sadržine. Ali, spornim se može tumačiti društvena uloga osobe koja ovakvom koncertu prisustvuje, a posebno poruka koju u datim okolnostima, datom prilikom, i na datom mestu, šalje direkt u mikrofon, pa dalje putem malih ekrana. „Neka vide da nas ima, zajedno smo jači“ – poručila je mitrovačka profesorka i božija službenica.
A kome ove reči upućuje, evo pitam se? Svojim učenicima? Sugrađanima među kojima skoro svako ima bar jednog pretka stradalog na Spomen groblju i drugim stratištima? Onima sa kojima je dve decenije hleb delila? Ili onima koji su joj uručili jedno od najvećih priznanja u oblasti kulture u našoj zemlji, Zlatnu značku Kulturno prosvetne zajednice Srbije? Da li je od njih, u društvu crnokošuljaša, jača? U svakom slučaju, sve smo, nažalost, videli.
Sa druge strane, pitam se i kako je propagiranje ideologije razdora na osnovu nacionalne i verske pripadnosti koja je, ponavljam, kroz istoriju donela isključivo žrtve u ljudskim životima, u skladu sa osnovnim načelima hrišćanstva? O tome bi crkveni službenik, bez obzira na denominaciju kojoj služi, morao da razmišlja pre ovakvih ispada.
Zašto sve ovo govorim? Pa, kao što rekoh, ovih dana bismo trebali da slavimo pobedu nad fašizmom. A, iz godine u godinu, čini mi se da je nade da se Balkanci oslobode bauka šovinizma, ekstremnog nacionalizma, pa i samog fašizma, sve manje. Dok se sa jedne strane preti šahovnicama sa prvim belim poljem i onim zloglasnim slovom „U“, sa druge sevaju kokarde i lobanje na crnim zastavama. Na oslobodioce iz 1944/45. sa obe strane nezvanično je stavljena anatema.
Međutim, ta anatema poznata nam je i od ranije. A koliko malo treba narodu da pocrveni, istorija je već pokazala. Dovoljno je samo da nam se sve ludosti po ko zna koji put obiju o glavu.
