Piše: Nemanja Milošević
Još jedna Evrovizija ostala je za nama, a kako ova (nekada) muzička manifestacija u poslednje vreme najbolje odslikava društveno-političke odnose starog kontinenta, rešio sam da je pogledam i ove godine, i sa svojim čitaocima podelim kako muzičke, tako i one druge utiske.
Kad već spomenuh muziku, prve polufinalne večeri imali smo priliku da čujemo i pesmu koja je predstavljala našu zemlju na ovogodišnjem takmičenju. Doduše, više da čujemo, nego da razumemo, uprkos tome što je naša takmičarka pevala na srpskom jeziku. Ne znam za vas, ali koliko god naprezao svoje ušne školjke, nisam uspeo da “pohvatam” o čemu to ona peva, pa sam tekst pesme “Ramonda” morao da potražim na internetu. Znao sam, svakako, da je reč o Natalijinoj ramondi, cvetu koji simbolizuje pobedu u Prvom svetskom ratu i vaskrsenje naše zemlje i naroda i to je svako mogao da nasluti. Čitajući stihove, ispostavilo se da i jeste tako, što je skroz u redu. Ali, smatram da naši današnji pevači moraju malo više da se pozabave dikcijom. Možda je mumlanje danas u trendu i možda sam ja malo staromodan, ali ipak smatram da slušalac, bukvalno, mora da razume reči pesme.
Ipak, Srbija se domogla finala, ali pošto Evrovizijska publika uglavnom želi spektakl, nisam mnogo očekivao od klasične nacionalne žalopojke koja osim poruke da posle kiše uvek dolazi duga i nema baš neku veliku umetničku dubinu. Moje mišljenje.
A spektakla je bilo. Kao i na svakoj Evroviziji, na sceni su se smenjivali izvođači prerušeni u sve i svašta. Bilo je tu veštica, čudovišta, nekih boksera koji se međusobno pri`vatavaju i jašu, poluobnaženih žena, muškaraca i ostalih rodova, golih guzica i još ponečeg. Na trenutak pomislih da sam greškom prebacio na neki od onih erotskih kanala, ali se setih da su ti kanali u osnovnom paketu zaključani i da ipak gledam prvi program našeg javnog medijskog servisa…
I baš u trenutku kad sam počeo da se krstim (iako to ne radim baš često), na ekranu se pojavio avion, sa vojskom koja montira crveni tepih. Izgleda da su naše kolege sa RTS-a procenile da je gledaocima potrebno nekoliko minuta pauze da se prvi utisci slegnu, pa smo se nakratko prebacili na dolazak brata i druga Sija. Posmatrajući snimak parkiranog aviona Air China-e, imali smo priliku da čujemo kompletnu biografiju aktuelnog kineskog predsednika koji je upravo stigao u Beograd. A nakon toga, mogli smo da uživamo u kadrovima njegovog bezbednog silaska niz stepenice, rukovanja sa odborom za doček i sedanja u automobil. Bilo je divno.
Nego, da se vratim na Evroviziju. Tokom sve tri večeri, simptomatično mi je bilo to što su spikeri u skoro svakoj najavi takmičara isticali njihovu seksualnost, uprkos tome što ne vidim nikakvu uzročno-posledičnu povezanost seskusalnosti izvođača sa kvalitetom pesme koju izvodi ili njegovim vokalno-instrumentalnim sposobnostima. Ali, takve najave su, ispostavilo se, bile korisne. Saznao sam, na primer, da postoje i nebinarne osobe. To znači da osoba ima promenljiv rodni identitet i ne spada ni u jednu od onih LGBT kategorija za koje sam do sada čuo. Kažu da treba da ih oslovljavaju u srednjem rodu, sa “ono”, a takvo nešto je i pobedilo na ovogodišnjem Eurosongu.
A kad smo kod pobede… Bilo mi je pomalo čudno to što su se žiriji čak 22 države usaglasili oko davanja maksimalnih 12 bodova onome iz Švajcarske, s obzirom na činjenicu da u prosečnom žiriju ne može tako lako da se usaglasi ni nekoliko ljudi. Ali, neću da spekulišem. Publika je na kraju ipak rekla svoje, pa su, bar prema mom skromnom mišljenju, ovogodišnji moralni pobednici takmičenja bili Hrvati, koji su prikazali odličan performans (sa sve onim miljićima), još bolju muziku i pesmu koja nosi jaku poruku i obrazlaže ozbiljan društveni problem.
Za kraj, kao što rekoh, ni ova Evrovizija nije mogla da prođe bez politike. Dosta se prašine diglo oko učešća Izraela u ovom evropskom takmičenju, dok su organizatori uporno insistirali na tome da za politiku na Evroviziji nema mesta. Ipak, prisetimo se zabrane učešća ruskim izvođačima na pesmi Evrovizije, bez obzira na to što nisu postojale nikakve naznake da bi sami izvođači imali ikakve političke aspiracije, kao i “sporne” pobede ukrajinskog predstavnika te 2022. godine. Nešto, izgleda, jeste politika, a nešto i nije…
Osim svega što sam spomenuo, tokom tri evrovizijske večeri nije se još mnogo štošta zanimljivo moglo videti. Kao najjači utisak, u sećanju će mi ostati samo nezaboravni silazak predsednika Sija niz stepenice. Dobrodošao!
Foto: printscreen/RTS