Piše: Boris Miljković
Kažu bilo je teže nekad živeti. Jeste, verovatno, ali bilo je lepše i bezbrižnije tih osamdesetih u mom selu Banovcima.
Mi, deca, lubenice nismo kupovali jer ih je svaka druga kuća imala. Tako da smo ih dobijali, a i krali po bostanima, jeli u hladu kukuruza rukama, bez noža. Jabuke, trešnje, kajsije, višnje, grožđa je bilo gde god ruku ispružiš.
A tek Dunav? Za čas dotrčiš do ribarski` čamaca. Pomažeš im da vade ribu iz mreža, a na talasnjači obeležena mera za kečigu. I ribari su onda bili ribari, a ne dunavski “mesari”. Žive drače (kečige ispod mere) nazad u Dunav, a one što im nije bilo spasa – nosite deco nek vam prže! Usput ti daju i ono somče manje i svu belu ribu.
Za doručak si imao glavno jelo – slanina i jaja, a šunka i kobasica posebnim danima. Sira uvek domaćeg. Bela kafa se pravila od šolje mleka, šećera i malo crne kafe. Salama i pašteta je bila da te želja mine, ponekad. Povrća pune bašte. Neprskanog. Ne moraš ga ni prati.
Jeli smo i ringlove od zelenih do zrelih. Pileća džigerica je bila delikates poslastica, u masti sa puno luka, u maloj šerpici na kraju šporeta. Nije bilo k`o sada na kile da se kupuje, bez ukusa i čudnog mirisa.
A tek supa i rezanci koji se suše na otomanu, e taj miris i ukus. U rerni pile i krompir, pa kad izvadi baba cela avlija miriše.
Ne kažem, bilo je tu i plakanja, batina kad ti iznesu boraniju, krompir čorbu, tikvice. Nije baš bilo sve sjajno. Riblju čorbu smo jeli onako kako se kuva, ljutu i začinjenu. Ko te pita? Nije bilo one čuvene: “Nemoj ljuto zbog dece”, a i zimi kobasice bile lepe, ali ljute. Jedeš i plačeš.
Kuvano vino i biber kad se prehladiš i guščija mast na grudi. Vatre smo palili pored Dunava i slaninu na štapu pekli. Pojedeš sve zajedno sa garežom. Trčali smo po kiši bosi, a rukavice skidali kada se snegom grudvamo.
A opet, bilo je teže živeti, a ne kao sada – sve na dohvat ruke. Sad na “dugme” živimo, samo pritisneš i zasija pile u rerni k`o reflektor na Marakani. I plus povrće, voće na svakom koraku, lepo, okruglo, jednako k`o jednojajčani blizanci. Bolje je sada, rekao je neko. Samo mirisala ona supa, a i ukusno bilo ono pile sa avlije.
E, kad se setim i kolača još. Uf. “Bilo, ne ponovilo se više”. A i ove letnje kiše su mi nešto drugačije…
Ilustracija: B. Oreščanin
