• sreda, 19. februar 2025.
Stradanje mitrovačkih sela u 1942. godini (drugi deo)
Društvo | Projekti | Sremska Mitrovica
0 Komentara

Stradanje mitrovačkih sela u 1942. godini (drugi deo)

15. avgust 2022. godine

Piše: Jovana Trivunović, kustos istoričar Muzeja Srema

Fruškogorje

Zanimljivo je uporediti „graničarska“ i fruškogorska sela koja su takođe bila na prvoj liniji fronta. Takva su pre svih Ležimir koji u 1942. godini broji 242 žrtve, Grgurevci koji imaju 294 ubijena meštanina, kao i Divoš sa 177 mrtvih. Nešto manji broj, 136, beleži se u Čalmi, ali i tamo je specifično to što gro žrtava čine Romi, što se može uzeti kao rezultat činjenice da je u ovom selu bilo prisutno nemačko stanovništvo koje je neretko umelo da stane u zaštitu tamošnjih Srba kada su se ovi nalazili pod udarom ustaša.

Interesantan je podatak da je u ustaničkom Bešenovu krvave i teške 1942. Poginulo „samo“ 57 lica što se svakako može pripisati činjenici da se radi o selu prilično udaljenom od ostatka mitrovačkih sela, odnosno o naselju koje je upravo zahvaljujući toj, ali i činjenici da je smešteno u planini, bilo u partizanskim rukama i da su ustaške vlasti sa teškom mukom i velikom nevoljom odlazile u isto. Slično se može reći i za Šuljam, koji je u ovoj godini dao 36 žrtava. Nemali broj žrtava, 22 dao je u ovoj godini Šišatovac, kao jedno od najmanjih fruškogorskih sela. Ova brojka čini gotovo polovinu od totalnog broja koji iznosi 48.

Posebno se u ovoj grupi sela izdvajaju Grgurevci. U njima je u junu 1942, kao vid odmazde, a nakon incidenta u vinogradima, ubijeno 206 lica i to je ujedno i najveći zločin počinjen u ovoj godini u fruškogorskim selima. Inače, ovo selo je imalo ukupno 294 žrtve u referentnoj godini. Ako izuzmemo streljanje na Orašju koje smo spomenuli, tokom godine ubijeno je još 88 lica. Naravno, mi ne možemo znati kako bi se situacija odvaija u Grgurevcima, da nije bilo krvavog juna i tog nepotrebnog incidenta u kojem su ubijena dva Folksdojčera u svojim vinogradima, ali ako uzmemo kao reper selo Čalma koje ja na sličnom prostoru i takođe naseljeno u značajnoj meri Nemcima, Folksdojčerima, možemo pretpostaviti da bi broj žrtava bio znatno manji.

No, brojke koje ću izneti, jasno govore o tome da se ovde radilo o odmazdi, prilično usmerenoj ka određenoj grupi ljudi za koje se pretpostavilo ne samo da ima veze sa akterima incidenta, već i da bi sutra lako mogli da uzmu oružje u ruke. Tako, za razliku od Bosuta, u Grgurevcima vidimo da je ubijeno 271 muško lice i „svega“ 23 žene. Dakle, veći je stepen selektivnosti, što bi na jedan dijaboličan način moglo da svedoči i o nemačkoj pedantnosti.

I starosna dob ubijenih je drugačija nego u Bosutu. Tako ovde imamo osmoro dece od 0 do 9 godina života, a i to su ponovo mahom Romi. Ako podignemo starosnu granicu do 19 godina, onda treba pridodati još 21 lice. O jasno usmerenom zločinu možda najbolje svedoči podatak da imamo 249 likvidiranih osoba starosne dobi od 20 do 60 godina, dakle vojno sposobnih lica.

Nacionalna struktura otkriva 280 ubijenih Srba, 9 Roma i 5 Jevreja, što je posledica kako drugačije strukture stanovništva u odnosu na Bosut, tako i već spomenutog ciljanog zločina.

Grgurevačka tragedija je dakle interesantnija utoliko ukoliko ponovo pred nas postavlja pitanje „otpora“ KPJ okupatoru, kao i svega onoga što je pod taj „otpor“ podvedeno u kasnijoj istoriografiji. Za ovim, dolazi i pitanje odgovornosti koje ni do danas nije razrešeno. Zanimljivo bi bilo istražiti ponašanje grgurevačkih i recimo čalmanaskih Švaba, tim pre što je dobro poznato da su streljanje u Grgurevcima izvele za tu namenu posebno dovedene jedinice, sastavljene od ljudi koji nisu živeli u Grgurevcima.

Dalja struktura žrtava pokazuje da je najveći broj njih, 258 ubijen u selu, 14 u Jasenovcu, dvoje je ubijeno u Sremskoj Mitrovici, troje u Rumi, a 10 u NOB-u. Za dve žrtve upisano je da su ubijene u „logoru“, bez potpunijih podataka o tačnoj lokaciji, dok za tri nemamo nikakve podatke, te su svrstane u kategoriju „nepoznato“.

Kada govorimo o izvršiocima, za 17 lica precizno je utvrđeno da su ubijena od strane ustaša, četiri od strane Nemaca, 18 „u NOB-u“ ili preciznije rečeno od strane pokreta otpora, dok je 16 ubijeno na kućnom pragu. Čak 233 žrtve ubijeno je „u direktnom teororu“, gde svakako treba uračunati i spomenutih 206 streljanih meštana sela na Orašju, u leto 1942. Kako su ove likvidacije izvodili Nemci, to ukupan broj žrtava nemačkog terora treba svakako uvećati. Šest lica, ubijeno je „u direktnom teroru“ van sela, u zatvorima ili u susednim selima u koja su se sklanjala tražeći spas.

*Tekst objavljen u okviru projekta “1942. godina krvavog leta” koji je sufinansiran sredstvima Vlade Republike Srbije, Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne odražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar