Gledam decu i uživam
Baka Kata živi sa sinom Radišom i snajom Nadom i njihovom decom i unučićima. Dočekala je četvoro unučadi i osmoro praunuačadi. – 13. februara napuniće 98 godina života, a koliko do pre godinu dana je i šila
Piše: G. Majstorović
13. februara 1919. godine, u Vojki, od oca Pavla i majke Milke Milošević, rođena je Kata Čortanovački. Ubrzo po Katinom rođenju, majka joj je umrla, a od koje bolesti – ne zna se. Niko to Kati nikada nije rekao. Od tri godine starosti Katu je odgajila maćeha Živana. Bila je mnogo dobra, kaže Kata, nikad se nije ni namrgodila. Sve što je trebala da je nauči, naučila je od maćehe. Imala je baka Kata jednog brata, a maćeha je imala sina iz prethodnog braka koga je ostavila u domu u Batajnici kod svekra i svekrve jer joj je muž poginuo u Velikom ratu. I na njega je gledala kao na svog brata. I detinjstvo i ceo život, bio joj je lep, seća se. Kad je malo poodrasla, dadoše je njeni da izuči šnajderski zanat, da zna da šije za kućne potrebe. Ali se njoj osladiše pare, pa je imala posla i preko glave. Navijala je sat, na dva sata po ponoći da ustane da šije, a radila je i sve kućne poslove i gradinicu i stoku su držali. Šila je tokom svog života i ne samo jednostavnije odevne komade, nego i komplete, muška odela, pantalone, kapute, jorgane, sve što se moglo šiti. I tkala ćilime, ponjave, a šivaću mašinu nije ostavljala do pre godinu dana. Sad, veli ne može više da šije, drhte joj ruke.
Za svog života nije išla ni na more, ni u banju. Za nju je banja bila vinograd u Čortanovcima. Pita: kud ćeš bolje? Tu se skupimo, radimo, družimo se, budemo po nekoliko dana. Imali smo vinogradarsku kućicu i to je za mene bila banja.
Svoju Vojku, u kojoj živi bezmalo čitav vek, ova starica mnogo voli. Iz nje se nikada nije udaljavala, sem 1942. godine kada je otišla kod familije u Ćupriju. A seća se slava, dočekivanja gostiju i odlazaka na svečare.
– Sve je to lepo, i kad idete u goste i kad vam dolaze, priča.
Udala se za Velimira posle Drugog svetskog rata koji je iza sebe imao jedan brak i dvoje dece, sina i kćerku. Sa njom je imao samo jedno dete, sina Radišu i sve troje ih je ona gajila. Bili su isto godište, a Velimir je umro sa 65 godina. Danas baka Kata živi sa sinom Radišom i snajom Nadom i njihovom decom i unučićima. Dočekala je četvoro unučadi i osmoro praunuačadi. U kući sa njom je petoro praunučadi.
– Naživela sam se. Još volim da gledam ovu decu, ali nemam nikakvih želja. Sve više razmišljam o onom svetu, neka svi ostanu iza mene. Pomislim, o Bože, molim ti se, kad ću jednom zažmuriti da se ne probudim. Ali probudim se i zapamtim sve šta sam sanjala. Kod oca mi je bilo lepo. Maćeha je bila dobra, ni neka mati nije takva. Nikad se nije protivila da se ponovim, uvek je volela da imam nešto bolje od drugih. Nas je bilo samo troje kod kuće, a moj brat koji je bio 1913. godište, bio je u Beogradu na školovanju. Imao je petoro dece i oni su se uvek setili moga rođendana. Samo sam završila osnovnu školu, ovde u Vojki. Bilo je divota ići u školu, bila je na istom mestu gde i sada. Pet razreda je bila osnovna škola. Učili smo sve što je za male đake. U školu se išlo nekad pre, nekad posle podne. Kad sam se udala, opet mi je bilo lepo. Muž mi nije dao da se zaposlim. Kaže: bolje ti budi kod kuće. A ja sam šila, do ponoći, i od ponoći. Naradila sam se više nego da sam bila zaposlena. – tako zbori Kata Čortanovački koja će 13. februara napuniti 98 godina života.
Sin i snaja i njihova deca je dobro paze. Njih dvanaestoro je u kući. Baka Kata danas šeta sa štapom u ruci, a leti sedi na klupi na šoru. Posmatra ko prolazi šorom i tako, prolaze joj dani.
– Gledam ovu dečurliju i, prosto uživam. Deca su veliko bogatstvo – veli i dodaje: – Dok sam živa, ništa me ne interesuje, ne moram ništa da radim, služe me i dobro mi je. Samo čekam kad ću krenuti „tamo″. Mnogo je i kad se samo kaže 98, a ne živeti 98 godina. Prođoše godine, a sećam se svega, čak od detinjstva.
Zdravlje je dobro služilo, mada je 1963. godine imala dve operacije, a 1969. bila je u predinfarktnom stanju i od tada kod lekara nije išla. Ona ne zna šta je lek. Žali sa da je noge izdaju, pa mora da ide sa štapom. Za sve zahvalna je bogu, i sada se moli za svoje potomstvo. Da njima bude lepo, a njeno „lepo je prošlo“.
– Samo da zažmurim i kad otvore kapiju, kad me iznesu napolje nek mi pevaju pesmu „Sedamdeset i dva dana″. Uvek sam volela tu pesmu – reče na kraju naša sagovornica.