Bajka piše život, a život čeka bajku
Moj otac umro je 2004. godine. Voleo je ono što niko ne bi trebao ni da proba, a ne da voli – da popije. Pozlilo mu je. Bio je februar. Hladno. Dok smo majka i ja otišle po pomoć, već je bilo kasno. Odneli su ga na Hitnu pomoć. Obavili su potrebne preglede i konstatovali smrt. Leka i spasenja od smrti koja je tako naglo provalila u našu kuću nije bilo. Moje detinjstvo bilo je prekinuto. Bilo nam je i žao i teško. Mislile smo šta ćemo nas dve same, kako ćemo dalje, kome da se okrenemo i od koga da zatražimo pomoć. Ja sam tada imala 12 godina i bio je to veliki udarac za mene. Bliski susreti sa smrću uvek su teški, a posebno ako ste mali i mladi. Život je krenuo dalje. Sporo, otužno, ali ko vas u ovom prenaseljenom svetu i selu u kojem svakog muči neka muka, među ljudima koji od jutra do mraka vode svoje tihe i nečujne ratove pita kako vam je. Ako sami sebe ne naterate na bolje, ne možete očekivati da ćete ikada išta u životu uraditi.
Taman smo, poput deteta koje tek uči da hoda, ili još bolje starca koji je ponovo prohodao napravili prve korake, kada je krajem marta u našu kuću ponovo došla nezvana i neželjena gošća. Znate, imate one ljude koji misle da smrt nije kriva za ono što se dešava i da ona, kao i svi mi, samo obavlja zadatu joj dužnost. Ne znam da li je tako, ali ako jeste, onda je taj koji izrađuje zadatke pronašao dobar način da se sačuva od gneva tužnih i usamljenih.
Razgovor moje majke sa tom nemilom gošćom nije trajao dugo. Ona je svojevremeno morala da operiše jedno plućno krilo, ali je se bolest proširila i na drugo koje zbog bezbednosnih razloga nije moglo da se operiše. Išla je na terapije, trudila se da sve drži pod kontrolom. Međutim, očeva smrt je sve poremetila.
Od kako smo ostale same, spavale smo zajedno. Tako smo lakše podnosile bol. Jedno veče, mart je već bio, trgla sam se iz sna i videla majku kako se grčevito drži za nogu od stola. Razgovor sa crnom gošćom je započeo. Vrisnula sam, onako mala koliko god sam mogla. Skočila sam sa kreveta i sa dosta napora pobedila grč i jak stisak. Podigla sam majku i smestila je na krevet. Oblivena hladnim znojem, širom otvorenih očiju i zgrčenih šaka, ležala je nepomično. Kao i mesec dana ranije, otrčala sam po pomoć. Ne mogu vam opisati kako sam se osećala i sa koliko straha u srcu sam trčala natrag. Pred očima su mi navirale slike očevih poslednjih trenutaka u životu. Molila sam Boga samo da ovaj put bude drugačije.
Kad sam ušla u kuću, zatekla sam je na podu. Ponovo je pala, pa smo je podigli. U tom su stigli lekari, pregledali je. Bilo je stvarno mučno, a meni tada još uvek nisu mnogo ni govorili. Prestala je da priča. Počela je naglo da sedi i da stari, a onda je, pored sve moje i brige rođaka i komšija sa kojima je radila u selu, krajem marta umrla. Ostala sam sama. Zamolila sam crnu gošću da ode iz moje kuće.
Nezvana gošća
Sahrana je prošla, da vam ne pričam kako… Mislim samo da sam bila hrabrija nego što sam mislila da ću biti. Ubrzo potom sabrali su se članovi porodice i počeli da većaju šta sa mnom da rade. Izgledali su mi kao veće staraca koje neće ispoštovati moju želju da idem u Dom. Poslali su me kod tetke sa kojom nisam imala gotovo nikakve odnose i kod koje nisam želela da budem. Ujak je ostao neoženjen, pa mu je bilo nezgodno da kraj sebe ima malo dete. A i on je umro pet godina kasnije…
Od odlaska u Dom su me jedva odvojili. Pričali su mi da će mi uzeti porodičnu kuću, da više neću imati gde da se vratim i ja sam slušala. Onda niti sam šta znala, niti sam mogla da pitam, niti mi je, iskreno, bilo do toga. Pustila sam suzu, klimnula glavom i pošla u Zasavicu.
Ubrzo će se ispostaviti da sam u novom domu bila isto što i smrt u mom – nezvana i nepotrebna gošća. Bilo je zaista teško. Istina, bilo je tu i lepih momenata, ali ih oni ružni sve utapaju. U porodičnu kuću dolazila sam retko. Često na putu iz škole, da niko ne zna gde sam. Što je vreme više odmicalo, to mi je bilo sve teže i bolnije. Kuća nije bila održavana, propadala je sve brže i brže, a ono što je u njoj bilo vredno odneli su oni koji su se obavezali da će je čuvati. Činilo mi se kao da je neko rešio da me ne ostavi na miru dokle god ne nestane sve što ima veze sa mnom i mojim roditeljima. Uz dosta muke, lomova, pokušaja komšija da me vrate u Ravnje i za mene obezbede boljeg staratelja, završila sam osnovnu i pošla u srednju školu. Ma koliko učila i neučila, školu sam volela jer je to bilo jedino vreme koje sam provodila sama sa sobom, daleko od doma u kojem sam bila nevoljni gost.
Tih godina bilo mi je baš teško. Roditelje nemam, slike njihove smrti mi stalno titraju pred očima, porodična kuća zapuštena i napuštena, novac koji sam dobijala na ime očeve penzije uzimao je drugi… Previše i za odraslog, a ne za nekog ko još nije postao ni punoletan.
Povratak života
Z
asavicu sam napustila, ili bolje rečeno, iz nje sam pobegla 2010. godine. Postala sam punoletna, školu sam završila i rešila da više ne trpim ništa i nikoga. Kao i nekoliko puta ranije, po završetku škole, umesto u Zasavicu došla sam u Ravnje. Međutim, ovaj put nisam bila sama. Sa mnom je došao i Mile Smajlović, koga sam upoznala, u koga sam se zaljubilja i sa kim sam rešila da živim do kraja života. Došli smo u decembru. Sneg, hladno. U ruiniranoj kući nema struje, vode. Naša rešenost da počnemo sa životom na mestu gde je sve stalo bila je jača od svega. Kada sada razmislim, bio je to možda i najhrabriji potez koji sam povukla u životu. Uprkos tolikoj smrti i muci, mi smo se vratili na početak svesni da zajedno, ako držimo jedno do drugog možemo stvari pokrenuti na bolje.
I bolje se dogodilo. Istina, ne baš odmah i ne u vidu sređivanja svih problema. Krajem decembra 2011. godine rodila nam se Nađa. Život se i zvanično vratio u moju kuću. Sve ono kroz šta sam prošla do tada sam zaboravila. Ništa od toga mi nije bilo više važno. Dobila sam razlog više da se borim. Počeli smo da radimo. Ja sam negovala jednog deku u selu, a Mile je, kao i danas, počeo još više da radi fizičke poslove. Mi svoju zemlju nemamo, a u selu je rad u nadnici u tom slučaju jedini izbor primanja. Uspeli smo ponovo da uvedemo struju, osposobili smo hidrofor, pa smo dobili i vodu. Koliko smo mogli, uredili smo malu pomoćnu zgradu preko puta porodične kuće i u nju se naselili. Tri godine kasnije, 18. aprila 2014. rodila se Nina, a 14. jula ove godine bi trebalo da se rodi i treće dete, Aleksandar. Ponovo nas je puna kuća!
Kuća
Uprkos svemu, ja sam danas srećna. Kako da ne bude srećan neko ko živi sa onim koga voli i pri tome ima troje dece. Sa druge strane, prava borba tek počinje. Kuća je u lošem stanju, a sobica u kojoj smo je mala za sve nas, pogotovo sada kada nam se pridruži i Aleksandar. Ja sam bila jedino dete, ostala sam sama i ne želim da moja deca sutra prođu kao ja. Zato ih i imam troje. Jedno drugom da pomognu, da se nađu na muci.
Zbog njih bih i volela da se kuća u kojoj smo uredi. Ona se ne mora čak ni rušiti, dovoljno je samo da se sanira sve ono što je od vlage i neodržavanja propalo. To bi za mene bio zaista početak novog života i pobeda nad svim onim što me je godinama mučilo. Koliko sam mogla ja sam pružila, nekada mi se čini i više od toga. U sve sam ulagala ono najvrednije – sebe. Ovde, gde je potreban novac, nažalost, ne mogu da uložim ništa… ma koliko želela.
Kad život čeka bajku
Život Kosane Dukić, mlade majke iz Ravnja zaista podseća na bajku. Onu o Pepeljuzi uz koju smo odrastali. Njen život koji je zastao u onom delu priče u kojem nada da će staklena cipela pronaći svoj cilj zasenjuje sve druge strepnje, još uvek čeka na srećan – bajkovit kraj. Njena cipela, njena je kuća, a kako bajke postoje da bi nas činile boljim, to će i pomoć koju Kosani budemo ukazali potvrditi da bajke ipak nisu fikcija.
