Piše: Nemanja Milošević
Tradicija paljenja žita duboko je ukorenjena u našem narodu. Starija je i od davne 1942. godine, kada je ovaj trend u Sremu bio prilično popularan. Jedino što se tada žito palilo sa razlogom, kako ne bi hranilo nemačke vojnike na istočnom frontu.
Namerno kažem – paljenje žita! Jer, prilično često se dešava da prilikom paljenja žetvenih ostataka kom naši poljoprivrednici i dalje pribegavaju, strada i hlebno zrno sa oranica koje još uvek nisu požnjevene.
A to zrno, u današnje vreme, namenjeno je ishrani svih nas. Da ne pominjem njegov značaj u svetlu tekućih i predstojećih nestašica hrane u čitavom svetu. Međutim, naš čovek toga, izgleda, nije svestan.
I zašto bi? Dobro je poznato koliko je u našu svest ukorenjeno staro pravilo da nas ne interesuje apsolutno ništa što nije u našem dvorištu. Dobro, ne baš ništa. Interesujemo se mi još uvek za tračeve – ko se ženi, ko se udaje, ko se s kim… Ali, za to da li naš čin može da nanese štetu nekom drugom malo ko još mari.
Ovaj problem, iako na prvu loptu deluje banalno, prilično je kompleksan, pre svega se tiče međuljudskih odnosa i govori nam o tome kakvi smo ljudi. Šteta je, po mom mišljenju, tek u nekom drugom planu.
Naime, ako govorimo o nekakvom duhu zajedništva, jedinstvu našeg naroda, patriotizmu, veri i drugim idealima u koje se naš seljak kune, nije li malo licemeran njegov odnos prema svojim najbližima, odnosno, komšijama? To što ćeš da zapališ strnište i degradiraš kvalitet sopstvenog zemljišta je tvoj lični problem, kog uzgred nisi ni svestan. Ali, ako vatra koju, složićemo se, ne možeš da kontrolišeš pređe u komšijsku njivu – šta ćemo onda? Svojim bezobzirnim stavom si verovatno čitavu jednu porodicu ostavio bez kore hleba, i to na čitavih godinu dana! I gde je onda to zajedništvo u koje se kuneš? Hoćeš li mu nadoknaditi štetu, ili ćeš pobeći sa lica mesta čim baciš šibicu, kako te slučajno ne bi primetio neko od nadležnih i dobrano opapračio po džepu?
Sa druge strane, ovaj problem se ne završava na teritoriji tvog sela. Osim toga što si možda ugrozio egzistenciju porodice svog komšije, možda si istovremeno oduzeo i nečiji život. O čemu je reč? Pa, uprkos tome što su naše vatrogasne brigade prilično brojne i dobro opremljene, kada u atarima istovremeno bukne veći broj požara, ove jedinice ostaju desetkovane. I dok oni gase požar koji si bespotrebno podmetnuo, na auto-putu je, nakon saobraćajne nesreće, neko možda na izdisaju i preko mu je potrebna pomoć vatrogasaca-spasilaca. Taj izgubljeni život takođe ide na tvoju dušu. Toga, takođe, nisi svestan. A sve i da jesi, očigledno te boli uvo jer, kao što sam već napomenuo, nije u tvom dvorištu!
Ne pomažu tu, izgleda, ni kaznena politika, ni edukacije, ni apeli. Sve dok na svojoj koži ne osetiš šta znači kada ti izgori nešto u šta si godinu dana ulagao litre i litre znoja. A i to je mač sa dve oštrice, jer poznajući našu osvetoljubivost, ne bi me čudilo da nemarnom komšiji vratiš istom merom, umesto da prosto i jedan i drugi prestanete da činite sulude stvari.
I znam, zaoravanje nije jeftino. Gorivo jeste poskupelo, a traktor troši kao tenk. Ali, nije li bolje da svaki poljoprivrednik dobije svoj prinos, pa makar se potrošio i koji litar nafte više? Lično, meni bi tih par litara bilo mnogo jeftinije od griže savesti koju bih osećao ukoliko bi neko mojom krivicom ostao bez žetve.
A, i ti bi u tom slučaju spavao mirnije. Ne bi morao da se skrivaš čitavo leto poput Vase iz Malog Rita. Niti bi nadležni morali da glume Šicera.
