Zbog sevdalinki su Zlatka Varmeđu prozvali „sremskim Bosancem“, a zbog pesme je i posao dobio u Domu omladine – Četiri decenije bez dana bolovanja
Piše: Dušan Poznanović („Sremske novine“, dodatak „Laćarak“)
Negde na sredini laćaračkog „četvrtog šora“, u Partizanskoj 24, živi sa svojom porodicom Zlatko Varmeđa (1948), nekadašnja legenda bosanske sevdalinke, „sremski Bosanac“, kako su ga svojevremeno prozvali u Brčkom. Iako Sremac i po ocu i po majci, tada popularnom Zlaji je nekako više ležalo da peva „Eminu“ i Bilkićevo „Bugojno“ nego sremačke bećarce Ace Dejanovića. I po tome je ostao upamćen, čak su i ploču hteli da mu snime, ali i po svom dugogodišnjem, samopregornom radu u mitrovačkom Domu omladine „1. novembar“, kasnije „Sirmijumartu“.
Ali, krenimo redom…
To što se zaposlio u Domu omladine, priča nam, imao je pre svega da zahvali svom glasu i muzičkom talentu, a ne završenoj Ekonomskoj školi (knjigovodstveni smer). Najpre je, kao petogodišnjak, počeo da svira frulu, a kada mu kasnije nisu mogli ili hteli da kupe harmoniku, okrenuo se pesmi i vokalnoj karijeri.
– Moja majka je, takođe, jako lepo pevala – kaže Zlatko – i jedne godine, 1963, prijave me drugovi za „Prvi glas Laćarka“, takmičenje koje je već steklo lep ugled. Prvo, pa muško. Odmah osvojim prvo mesto, dobijem i neke novce u koverti koje smo iste večeri potrošili kod „Sibermana“. A kada sam ubrzo upisao ekonomsku, pri Domu omladine u Mitrovici je postojala muzička sekcija i ona za mene postane mnogo važnija od učenja. Išli smo po selima, pevali u domovima kulture, čim je Ilija Nikolić obnovio folklorni ansambl, 1965, odmah sam pošao sa njima. Nastupe smo imali i izvan našeg Srema.
Priseća se Zlatko Varmeđa mnogih kolega muzičara, uglavnom Laćaraca – harmonikaša, tamburaša, gitarista – koji su onda, pa i kasnije, puno značili u njegovom, ali i društvenom životu: Milenko Kobaš, Neven Kovačević, Nikola Stanojlović, Dragan Jovanović, Triva Vladisavljević, Žika Miščević, Kamenko Vlaović, Milenko Bobić, Đura Luks, Zlatko Kašić, Boško Bogičević, Zlatko Zrilić, Jovica Miščević, braća Jovica i Nikola (Bajke) Petrović…
Imali su na stotine zajedničkih nastupa, sticali lepu reputaciju i izvan gradskih okvira. I jednoga dana obaveste Zlaju iz Doma omladine da se javi na posao, i to baš 1. aprila 1972. godine. On pomislio da je u pitanju „aprilili“, mada je stvarno bio postavljen na mesto tehničkog sekretara i – u toj ustanovi ostao punih 40 godina, bez dana bolovanja! Promenio je, kaže najmanje 15-16 direktora, od Branka Čančara i Tome Preguna, pa Voje Bilanovića Bila, do „prve prave direktorke“ Smiljke Perić, potom Duška Ercegovca i Dragana Đorđevića, sve do Andreja Španovića koji ga je ispratio u penziju.
Kao pevač, Zlatko Varmeđa je bio višestruki pobednik na takmičenjima MZK „Sava“, njegove pesme su mogle da se čuju na talasima Radio Beograda i Radio Novog Sada, nudili su mu da snimi gramofonsku ploču… Nije prihvatio, kaže, jer nije bio sazreo za to, a i slabo je mario za slavu. Nastupao je u inostranstvu, u Nemačkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Austriji… „Onda je bio doživljaj preći granicu i gostovati u komšiluku, a sada, čujem, da se folklorni ansambl „Branko Radičević“ vratio iz Kine.“ Promenila su se vremena!
Seća se i druženja sa čuvenim menadžerom Rakom Đokićem, koji je u Mitrovici i okolini ugovarao nastupe popularnih estradnih zvezda, poput Lepe Brene. – Raka se sa mnom baš bio sprijateljio. Nisam mu rekao da dobro pevam, kako me ne bi odvukao na put neizvesnosti. Ko zna šta bi bilo. Jer, ja sam više voleo vrapca u ruci, tj. moju platu na poslu, nego goluba na estradnoj grani.
Nepravedno bi bilo a ne pomenuti i druge aktivnosti i zanimacije Zlatka Varmeđe, koga u Laćarku i Mitrovici ljudi uglavnom znaju po sevdalinkama i radu u Domu omladine. A Zlaja je vodio dramsku sekciju u svom selu, u njoj glumio i režirao („Sumnjivo lice“, na primer). Sâm kaže da je u svakoj čorbi bio mirođija, pa i onoj novinarskoj – pisao je za „Sremske novine“ i „Mitrovački omladinski list“ (MOL), bio u predsedništvu mesne omladinske organizacije…
Danas je Zlatko Varmeđa uzoran poljoprivredni proizvođač – uglavnom gaji svinje i seje kukuruz za potrebe sopstvenog domaćinstva. Kaže da se bavi onim čime se nikada nije bavio – poljoprivredom, a nekada su se sa njim mangupi šalili da, čak, i ne zna gde mu je njiva. Možemo potvrditi da nekadašnji čuveni „sremski Bosanac“ i pevač sevdalinki pravi odlične sremačke kobasice i kulen, peče pravu domaću rakiju. Ipak, kaže da mu je penzija teško pala i da se često priseća „onih dana“.
