Hajduk Veljko iz sunčane bašte
Dobar i lagodan život jedini je ideal mladih mitrovačkih hajduka. Jedina satisfakcija novac. Knjige ne vole, odnosno vole, ali zbog „poslova kojima su prebukirani ne mogu da stignu ni da rašire korice.“ Ponekad tu „padne“ biografija poznatih, tek toliko da se potvrdi gradivo i utvrdi mišljenje da svako može da uspe
On ustaje rano. Između devet i pola jedanaest, zavisi od toga kad legne. Što kasnije leže, ranije ustaje i obrnuto. Čudno… kao i sve kod njega. Posle buđenja odmara. Da li na terasi, na tremu, u dvorištu, u sobi… tek toliko da vidi gde je i smisli šta mu je danas na dnevnom redu.
Dnevni red mu je uvek prebukiran „kao skupštinski“, jer nikako ne želi da ostavi dan neiskorišćen. On čak i radi „mnogo više od većine tamo u Skupštini“, a plaćen je znatno manje. „Carpe diem“ njegov je glavni moto!
Posle doručka koji zbog nebrige ili radnih obaveza roditelja često pravi sam, odlazi u grad ili „silazi do kraja“, sve dok se „ne zabode“ u najbližu suncem okupanu letnju baštu. Tu se sreće sa ortacima, sklapa poslove, naravno ako ih ima, „šmeka ribice“ i čeka vreme ručka.
Obično se pije espreso. Kratki, dugački… uvek sa hladnim mlekom. Letnja šema. Tu je limunada ili neko drugo negazirano piće. Uvek hladno i uvek bez po zdravlje štetnih mehurića i viška „bele smrti“. On je u treningu… ili se sprema za isti, pa mora naročito da vodi računa o svom zdravlju.
Do ručka, ako prilike dopuste, možda i prošeta. Retko kada sam. Najčešće u društvu druge braće, ortaka ili drugarice. „Šeme“ ga ne zanimaju, samo „pravo povremeno prijateljstvo“.
Ručak ne mora nužno biti u kući. Može na kiosku, u omiljenoj bašti uz drugu limunadu i ortačku galamu, pa tako više liči na kozačku skupštinu ili onu čuvenu scenu pisanja pisma turskom sultanu, a može i u ortačkom dvorištu gde najbolje prija vreli roštilj. Ovaj put uz „kiselu“ i možda po koje pivo, ali ne previše… dok se ne završi trenažni proces.
Posle ručka, zna se… kratak odmor. Uveče, još kraća šetnja i „bleja“ u svojoj ili nekoj drugoj, za tu priliku podesnoj kafanskoj bašti. Ako je trening, onda se u to vreme smešta i teretana. Dva, pa i tri sata. Da se produvaju ventili i „otvori dizna“. Benč, propadanja, čučanj… sve mora biti ravnomerno zastupljeno. Naravno, ako ga ne mrzi. Šetnja sa „ribicom“, najčešće oko centra, pa ponovno „zabadanje“ u neku baštu… Sa ili bez nje.
Cura kući ide sama. Naravno. Za njega nema gore stvari od pokazivanja emocija ženama koje to posle koriste samo za svoje potrebe. A i one vole takve, koji ne haju mnogo za njih, koji idu u teretanu, ali „na crtu“ izlaze samo kada su prinuđeni da brane sopstvenu glavu. Zbog žene se ne treba nikada tući. To je još gore od praćenja do kuće. „Kome treba, taj neka uzme.“ To one znaju, pa i ne izdaju tako često… vole društvo „tvrdih“ muškaraca. „Cvet nikako, kubura uvek“, jer „tako to rade potomci hajduk-Veljkovi.“ Istina, ne oni sa negotinske tvrđave, ti su „zbog rada za Karađorđa“ odavno „zaglavili pod zemljom“, već ovi savremeni, „baštenski“ koji su učeći od svojih prethodnika shvatili da se treba tući samo za svoju stražnjicu i groš…
Kada bi ti znao…
Dobar i lagodan život jedini je ideal mladih mitrovačkih hajduka. Jedina satisfakcija novac. Knjige ne vole, odnosno vole, ali zbog „poslova kojima su prebukirani ne mogu da stignu ni da rašire korice.“ Ponekad tu „padne“ biografija poznatih, tek toliko da se utvrdi gradivo i potvrdi mišljenje da svako može da uspe.
Mudrost se ne ceni. To je nasleđe bivših generacija. „Treba biti inteligentan i namazan.“ To je dobitna kombinacija i „prava stvar“ za društvo tranzicije. „Samo onaj ko je inteligentan i namazan zna od čega će mu biti najbolje i uspeva u životu.“ Onaj drugi, nenamazani ide u školu.
U razmišljanju kako da „uradi ono od čega će mu u životu biti najbolje“, pronašao sam ga nedavno na prirodnom staništu…
– Kada bi ti rođo moj znao samo koliko je u ovom gradu lako napraviti kintu, pa ti ne bi sada ovde trčkarao sa mnom, nego bi drugi radili za tebe. Zato ja ni neću da radim. Šta bre da visim na dasci za 20 evra kad to mogu da obrnem sad pa sad. Kad jednom napraviš kintu na ruletu, „kladži“ ili gde već… veliku pravu kintu, nećeš ni ti piskarati po novinama.
– Pa jesi nekada napravio… tu kintu?
– Gde napravio… za sve ove godine izgubio sam toliko da ti ne mogu opisati. Dobio nisam ništa. Ali nema veze, rođo, važno je samo da istraješ u svojoj zamisli. Da okrenem deset mojih ortaka, šta misliš koliko njih radi? Dvojica rođo moj, dvojica, a i oni kad i kako hoće. Drugi i neće i ne mogu da rade i nikako da nađu posao. Ne interesuje to bre nikog više. Kući ili je raspad, ili je sve isto. U školi… kome to još treba, ide život i bez krede i sveske… treba samo rešiti šta hoćeš.
– Pa dobro, znaš li šta hoćeš?
– I rođo, toliko pričaš da si učio, a ništa ne znaš. Ko u ovoj državi zna šta hoće? Gde da znam…
Mnogi se lako odaju kocki. Alkoholu. Drogi. Tek da ih „lupa mašta“. Postaju temperamentiji. Dobijaju samopouzdanje, napade besa i „drastično gube živce“. Oni nisu tu za „normalne“ stvari koje pripadaju onima koji ništa bolje u životu nisu našli za sebe. Talenata naravno imaju mnogo, ali ih ne koriste. Čemu i zašto? Jedino je važno „da se nije na dnu“.
– Nisam ja kao oni što nemaju ni rashoda ni prihoda. Imam ja i prihoda i rashoda. Znaš kako je, malo pozajmiš, pa kupiš robu, preprodaš, uhvatiš nešto… Nema od vas novinara i „poštenih radnika“ ništa. Ovde ništa nije veliko, kinta posebno, i budala je onaj koji sebi dopusti da degeljiše ceo dan na suncu za dnevnicu ili neku mučenu platu.
Još od turskog vakta…
Platu koju nema „ali bi mogao lako da nabaci“ računa u evrima. Dinar je valuta koju ne priznaje.
– Ja uvek imam gomilu ideja u gradu, ali realno rođo, zašto bih ja to tebi sada otkrivao, pa da ih ti isfuraš pre mene. One su moje i samo da se još neke kocke slože eto meni plate i lagodnog života. Neka drugi radi za mene!
On je, kao i svaki hajduk, u čestom sukobu sa zakonom. Malo švercuje, prodaje što mu se pod rukom nađe, ponekad i iznudi… U krajnjem, „i hajduk Veljko i Čučuk Stana su otimali gazdinske ovce.“ Posledično, policiju ne voli, kao ni ona njega, iako bi rado, za „neku kintu dojavio Službi ako šta treba.“ Lepo je biti u društvu moćnih.
On je dobar momak. Komšija iz kraja. Klinac na kafici. Sportista u teretani. Mladi čovek pun ideja kojeg niko ne razume. Slobodan čovek zarobljen u telu roba političkih promena. On nikog i nikada ne dira prvi. Poštujući svetle hajdučke tradicije, uvek se brani i ne shvata zašto je baš on „magnet za budale“. Još od turskog vakta, prag tolerancije mu je vrlo nizak. Ljudi oko njega, barem oni koji su mu stali na žulj „su ološ i gledaju kako da naude.“ Ne on. Nema on sa tim ništa. Tuče se po ulici. Danju, noću. Kad mora. Odbrane radi. Nema to veze sa teretanom i reputacijom.
Neretko je svestan svojih mana, ali je uporan i istrajava u svojim namerama „ma kakve one bile.“ Za njega prepreka nema, osim iskušenja kojih se boji više nego bilo čega… koja ga uvek pobede.
U poslu uči od „pripadnika starije generacije“. Onih koji su u međuvremenu „ušli u lovu“, našli žene i imaju decu. Njima se jedino pokorava i pomno ih sluša.
– Brate to se nekada znalo. To i to i velika lova. Nema žicanja kao danas. Šta ja ceo dan vrtim po bašti, centru, odem do teretane, a love nigde. Gledam ih kako su se lepo smestili. To je posao! Lakše je nekada bilo raditi. Danas više nema ono… malo, malo – puno. Sada ili uhvatiš veliku kintu, ili uhvatiš… ništa. To oni ne mogu da shvate.
Jedan je, jedinstven, neponovljiv. Niko nije kao on. Niko nije ni blizu njemu, „osim ako je ćale u tajnosti napravio lošu repliku.“
– Ja znam ko sam i šta hoću. Ma šta ti rođo mislio o meni. To što se mi stalno srećemo po baštama kafana, nije samo moj problem. I tvoj je. Kakav ti je to posao koji radiš po baštama kafana? Kladim se da u proseku zaradim više od tebe. A sve polako. Ustanem kad hoću, radim šta sam procenim da treba, kad je dosta ili guravo ja stanem, pa opet. I uspeću. Pre tebe. Ne zaboravi da si ti došao kod mene po razgovor, ne ja kod tebe!
Ko je zapravo mitrovački hajduk?
On je mladić, između 17 i 25 godina. Bez posla, zdrave ideje, cilja u životu. Žrtva tranzicija, ekonomskih, političkih, pre svega vrednosnih. Na korak do uspeha, i pola do sudnice. On je tužan, usamljen, samodovljan. Predstavnik ponovljene generacije koja će, ako joj se ne pomogne takva kakva jeste, još jednom uspeti. Onda, čini se, pomoći neće biti nama.
