Piše: Nemanja Milošević
Lepe vesti obradovale su Srbe ovih dana. Posebno one koji dane i noći provode skrolujući po bespućima Temua i Aliekspresa i naručujući gomile potrebnih i bespotrebnih stvari koje je osmislio besprekorni kinseki um.
Naime, iz Pošte Srbije javljaju da se na pakete od sada više neće čekati dugo kao ranije. Od ulaska u našu zemlju, paket bi, kažu, trebao da stigne do naručioca čak možda i za jedan jedini dan. A sve zahvaljujući automatizaciji i robotizaciji procesa rada. Roboti su stigli u čak pet poštanskih centara i ručnog rada više nema, te dužina čekanja, ističu u Pošti, sada zavisi isključivo od dužine transporta iz Kine ili neke druge zemlje.
Tu je, takođe, i mreža paketomata, koji nam omogućuju da pošiljku preuzmemo kad i gde hoćemo, bez jurnjave za poštarom.
Rekao bi čovek, kao u bajci. Kad sve ovo čuješ, ma prosto ti dođe da odmah naručiš bilo šta, samo da bi isprobao ovaj vanvremenski sistem.
Ali, ako se vratimo u realnost, zapazićemo da još uvek ima onih koji u svojim glavama vuku traume izazvane iskustvom dosadašnjih nemarnih isporuka.
Pošiljke, kao što znamo, i dalje u velikom broju slučajeva isporučuje poštar. A sigurno se sećate one moje priče o ubacivanju izveštaja o pripeću pošiljke u sanduče (onog papirića na kom piše da niste bili kod kuće), bez da je poštar uopšte pozvonio na vrata ili interfon. Posebno kada su preporučene pošiljke u pitanju. I, epilog čitave priče bio je usmeni odgovor: „Mi stvarno ne znamo šta da radimo sa tim čovekom, nemamo dovoljno radnika“.
Lično, taj problem sam rešio tako što sam prestao da naručujem bilo šta sa Temua i Aliekspresa. To sam učinio kada mi je novi poštar rekao da je Temu sada prioritet i da pošiljke sa Aliekspresa više nisu toliko važne. Nasmejao sam se samo tada, misleći da je to nemoguće jer je osnovni posao pošte, razume se, da isporuči pošiljku od pošiljaoca do primaoca.
Međutim, nije mnogo prošlo dok nisam shvatio da se čovek uopšte nije šalio. Na isporuku nekih gluposti sa Alija od tog trenutka čekao sam i po nekoliko meseci. S vremena na vreme, iz Pošte bi me nazvali da mi kažu kako su pronašli pošiljke koje „nisam preuzeo“, za koje sam zaboravio i da postoje. A moja odluka da prestanem bilo šta da naručujem preko stranih platformi, kulminirala je u trenutku kada je moj štap za pecanje, uz još nekoliko naručenih sitnica – nestao! Nakon ulaska u Srbiju, gubi mu se svaki trag! Niti ga ima u lokalnom, niti u regionalnom centru. I ispadoh ja lud, pa čak i smešan, što uopšte kulturno pitam – gde je moj štap?! I kako sada da idem u babušku? Da je hvatam rukama?
Sa druge strane, što se paketomata tiče, i njih sam prestao da koristim. U početku sam im se iskreno obradovao. Ali, kada sam na svojoj koži osetio šta znači potera za paketom, prosto sam morao da odustanem. Jer, kada u poruci lepo štikliraš da ti ostave paket u Matije Huđi, a oni ga roknu na Stari most ili u centar, ne možeš da se ne zapitaš – šta je tu lakše i brže?
A za kraj, evo i jedna zanimljiva anegdota. Prošle godine, negde usred leta, zove me kolega iz Novog Sada. Kaže, poslao mi je svoje nove knjige preporučenom poštom u Sremske novine, pa se zabrinuo da li mi je pošiljka uopšte stigla, jer je od trenutka slanja prošlo već dosta vremena. Proverim ja u firmi da slučajno neko nije preuzeo paket ili da se možda nije negde zagubio po kancelarijama, međutim nema ga nigde.
U međuvremenu, sa kolegom sam se dogovorio da mi knjige da lično, pa se čitava ta priča oko pošte i zaboravila. Vreme je prolazilo, a ta pošiljka mi nije bila ni na kraj pameti. Kad, tamo pred Novu godinu, ulazim u kancelariju, a na stolu stoji paket iz Novog Sada. Pomislih – verovatno je bila gužva na Vencu, pa mu je trebalo malo duže da stigne. Ali, baš ta pošiljka mi je ulila nadu da će možda ipak jednog dana poštar da pozvoni na moja vrata sa štapom za pecanje u rukama. Ako već nije završio na onoj poštanskoj licitaciji ili već uveliko vadi belu na plovak.
