Piše: Nemanja Milošević
Proslavismo i ove godine najradosniji hrišćanski praznik. A kako naš čovek radost iskazuje na najrazličitije moguće načine, prilično je živopisno bilo u Sremu ovih dana.
Još pre svitanja, 6. januara, iz šifonjera su tradicionalno izvađene oficirske kraljevske uniforme, hrabro stečene nakon kile janjetine i politre džibre na nekoj od suvenirskih tezgi širom turističkih destinacija naše otadžbine. Crne zastave, one gusarske, u kombinaciji sa državnim trobojkama, okitile su naše gradove i sela, tako da bi čovek lako mogao pomisliti da je u pitanju nekakav nacionalni, a ne verski praznik.
Ipak, u prilog činjenici da je reč o verskom prazniku govore brojne molitve. A molili smo se svi. Pre svega da preživimo topovske salve i eksplozije raketa ispaljenih u nebo, kako bi nam u susret prazniku Hristovog rođenja donele „mir božiji“, dok sa porodične praznične trpeze zaležemo u „atomski s leva“ položaj, tražeći zaklon u slami pod astalom.
Osim ovog „tradicionalnog“ folklora, primetio sam poslednjih nekoliko godina i neke „nove“ običaje. Na primer, božićni post je u zadnje vreme postao veoma popularan među rajom. Pravi trend! Gotovo da nije bilo slavlja, na kom se ne bi pojavilo nekoliko ljudi koji sa ponosom odbijaju zaponjke, plećku, sarme i rebarca, odmahujući rukom i upadljivo se hvaleći: „Ja postim, ceo post. Idem i na pričest!“.
Ništa ne brinite, dragi gosti. Za vas smo specijalno ispržili oslića. Nego, šta ćete popiti? Može rakijica? Pivo? Pelinkovac?
– Naravno da može!
I tako, dok posni gost (čast izuzecima), gušeći se u ribljim kostima i zalivajući svaki zalogaj etanolskim gutljajem (da ne zapadne za grlo, valjda), gradi svoj profil uzornog hrišćanina, sediš i pitaš se – pa, kakav je to post u kom je dozvoljeno celovečernje useravanje od alkohola, da prostite na izrazu? I da li post podrazumeva samo uzdržavanje od fizičkog „greha“ u vidu jedenja i pijenja, ili ima neko, malo dublje značenje, poput uzdržavanja od grešnih misli i dela i stavljanja akcenta na moralne vrednosti?
Ista slika pratila nas je i čitavog Badnjeg dana. Nakon grupnog krčenja šuma fruškogorskih, balaveći za pečenicom koja se lagano okretala nad ćumurom i čokovima, mnogi „veliki hrišćani“ veče nisu ni dočekali pri čistoj svesti i zdravoj pameti, ili su je proveli u obilju razvrata i bluda, na božićnim žurkama po klubovima i kafanama.
Sve to nakon, takođe popularnog, slikanja pred crkvom tokom paljenja badnjaka. Da, i to je postala neka nova moda. Nekada su, sećam se, roditelji, babe i dede dovodili svoju decu pred crkvu kako bi u miru i molitvi prisustvovali ovom svečanom, duhovnom činu. A danas se sjaj varnica paljenog badnjaka više i ne vidi od sjaja ekrana mobilnih telefona. Nisi vernik ukoliko nisi bio pred crkvom i svoje prisustvo ovekovečio na Fejsbuku ili Instagramu. Umesto varnica, sada se broje lajkovi.
A onda je otkucala ponoć. Božićna noć u tom trenutku podsećala je na novogodišnju. Miris baruta širio se hladnim januarskim vazduhom, dok je gorelo nebo nad Sremom, kao da pokušava da nas opomene. Ali, zalud. Mir božiji, Hristos se rodi!
