Piše: Boris Miljković
Ne znam ja kako. Ali sve je to imalo neki svoj sklad u Sremu. Sve se poklapalo od ciglje na avliji do duda u guvnu. Biber crepa na krovu, stuba u gonku, prozora na štali.
Ne bi ja tu ništa uzimao ni dodavo, sve je to imalo sklad. Alovi u štali, bunar sa krovom, one letve ukrivo u kotobanji. Ona gnezda golubija u streji kotobanje. Onaj kapidžik ili anfort sa drvenom kapijom. Ma sve se nekako uklapalo. Sve to kad se pomeša sa zemljom sremskom, a sve to, čak i nebo. Tada shvatiš zašto si čuvati to trebo. Te boje, taj sklad, taj miris ravnice i te naše zemlje crnice. To nismo sačuvali. Negde smo požurili…
Požurili da nemamo ovaca što pasu pored uvratina, konja što veselo ržu šorom, čopora svinja kod bara i vrbaka. Nema čak ni sa pecaljkom na kanalu bosog dečaka.
Negde smo požurili. A u žurbi nešto zaboravili. Zaboravili smo ko smo, odakle i ostavili „slike“ koje su naše. Sada čujem, sada često čujem „Eh, kako smo bili bezbrižni“, a mi smo požurili.
A i da se vratiš nemaš više gde. Počupao si klupe, poseko si dudove, jorgovane, bagrene. Nisi ostavio sebi nilada za jedan astal.
Gde li smo mi to žurili, Sremci?
