I tako, kada sednem tamo u ergeli, u vrtu osetim taj mir i kao da vetar šapuće. Kao da čuješ preko polja Srema: “Ne dam da je nema!”
Piše: Boris Miljković
Moje oči su stale pogledom na patosanoj cigljom avliji ergele Mirela u Belegišu. U Sremu kraj Dunava…
Na ulazu u avliju, na toj ciglji, ima slovo M. Stao sam, okrenuvši se ka sremačkim poljima i bacio pogled ka Fruškoj gori. U oku mi suza. Setio sam se svoje boli, svoje rane, svoje sestre. On je prošao sa svojim psom mahnuvši mi i ode tamo prema štali. Ode on sa psom i u atar i na Dunav. Ode sam često.
Znam ja. Vidim tu bol. Čovek koji ima sve, što bi rekli danas za nekog ljudi, ne misleći na to koliku bol nosi on u sebi. On je brat sestre koje više nema. On je napravio svoj hram, svoj bol ugradio u ovu prelepu ergelu Mirelu. On je došao u Srem kao dete sa područja zahvaćenih ratom. Sa svojom porodicom i svojom sestrom. Konji i prelepa ergela Mirela. Sestra…
Sestra koje više nema, a ergela u ravnici kraj Dunava u najlepšem delu Srema. Onako, gledam je u magli, okružena sremačkim poljima kako mirno, ko u bajci drema. Od brata za sestru utkan je svaki pedalj ovog zdanja dušom pravljen. Dušom, bolom i suzom brata.
Neko pravi iz inata, a on je napravio iz ljubavi sestre i brata. Njegova duša je velika k`o na raju vrata, a oči mu ostale tužne kao oči uplakanog dečaka.
I tako, kada sednem tamo u ergeli, u vrtu osetim taj mir i kao da vetar šapuće. Kao da čuješ preko polja Srema: “Ne dam da je nema”. Tu je ona, tu je Mirela. Jedan brat i jedna sestra. Sloba i Mirela. Neka znaju svi da u Sremu ima ergela suzom brata napravljena. Mirela…
Priča davno napisana i objavljena sada uz odobrenje brata Slobodana. Za uspomenu i dugo sećanje Slobi i njegovoj majci Mlađi.
