– Tokom svih ovih godina, poljoprivrednici su se podelili, zatvorili se, svako gleda svoju muku i razmišlja kako bi iskoristio priliku kojih, ako ćemo pošteno, ni nema na pretek. Da bi dobili dobre zadruge, treba promeniti svest kod ljudi, a to će biti moguće samo ako vidimo bilo kakvu korist od posla kojim se bavimo. Dok to ne bude, teško možemo očekivati bilo kakav pomak, zaključuje Milan Vojvodić
Piše: S. Lapčević
Da nije lako biti poljoprivrednik u Srbiji, smatra i Milan Vojvodić iz Šišatovca kojeg smo nedavno posetili. Posebno je opstanak težak malim posednicima koji će, kako objašnjava, u budućnosti morati da biraju između udruživanja i propadanja. Vojvodići rade davadesetak jutara zemlje, seju soju, kukuruz, žito, paradajz i od toga, napominje Milan, ne može da se opstane.
– Jedan čovek teško može da zaradi sa dvadeset jutara, a o izdržavanju porodice i da ne govorim. Sa jutra vam možda pretekne nešto više od 50 evra, pa vi sada računajte koliko vam se isplati da se bavite ratarstvom i koliko još treba da se zadužite da bi možda unapredili proizvodnju. Za nas male, kojih je u Šišatovcu najviše, dolaze sve teža vremena. Lako je pričati da treba da uložimo, da pređemo na nešto drugo, ali u praksi je to neostvarivo. Ja sa zemlje koju imam prosto ne mogu da akumuliram kapital koji bih uložio recimo u voće. Da bi išta zaradili potrebno je da prođe makar godinu dana. Recimo i da dočekam tu godinu, šta da radim ako se nešto sa voćem desi, ako ne uspem da prodam po zadovoljavajućoj ceni, kome onda da se žalim, pita se Vojvodić i dodaje: – Kako stvari stoje, meni se čini da će se raditi sve manje. Mi bi hteli, ali više nemamo računice i ono što se radi, svodi se na moranje, na nasleđenu obavezu.
Stočare zanima isključivo cena
Svoje poljoprivredne proizvode, Vojvodić ne prodaje. Skladišti ih kući i koristi za prehranu stoke. Trenutno ima šest bravaca i tri krmače. Otkupnom cenom svinja je zadovoljan, ona se kreće od150 do 155 dinara, pa se nada da će tako i ostati.
– Mora da se svaštari. Vreme je takvo da oni koji misle da mogu da se zadrže na jednoj stvari neće dugo opstati. Osim ako nisu dovoljno veliki. Svinje prodajem sam, još uvek nisam imao nikakvu saradnju sa “Mitrosom” i kako mi se čini, još neko vreme neću imati. Za liniju klanja oni traže neki kvalitet, pa ljudi prodaju po nižoj ceni, a trenutno cena je jedino što ljude interesuje. Ako je to već tako, onda mi je mnogo bolje da robu prodajem slobodno onima koji je traže. U krajnjem i ti kojima ja prodajem na kraju daju “Mitrosu”. Što se tiče kvaliteta, ne vidim ja tu mesta nekoj posebnoj razlici, tim pre što svi hranimo stoku na isti način. Jedino što može da donese razliku je rasa, inače svi koristimo isti kukuruz, istu soju, premikse, napominje Vojvodić.
O voćarstvu se samo priča
Ovih dana u Šišatovcu se sve više priča o voćarstvu kao mogućnosti da se zemlja lošijeg kvaliteta, ali na odličnoj nadmorskoj visini i sunčanoj strani Fruške gore bolje iskoristi. Ipak, nedostatak novca čini svoje, pa se tako ove ideje još uvek svode na svega par stotina stabala raznog voća, pretežno šljiva, koje ima svako domaćinstvo.
– Za razliku od nas, u Staroj Binguli su već počeli da rade sa voćem, a koliko znam sve je više i pčelara. Mi smo po mnogo čemu slična sela, pa mi se čini da će promišljanje o voćarstvu u budućnosti biti sve učestalije. Ja imam nešto malo šljiva, možda oko 200 stabala. Mislio sam ja i da zamenim ratarstvo za voćarstvo, ali je problem kao i uvek u nedostaku novca. Takođe u okolini niko nema otkupnu stanicu, nemamo hladnjaču pa se u startu postavlja pitanje ekonomičnosti takve odluke. Ima ih koji su polako prešli na breskve, ali i oni se muče. Hteli bi mi i to da probamo, lepe su i te priče oko subvencija, ali šta da radimo ako nemamo živ novac da uložimo? Država će, da kažemo, i vratiti što smo uložili, ali mi se čini da malo ko vidi istinu da najveći broj naših poljoprivrednika nema da pokrene posao, kaže Milan.
Od žitarica, kaže rezignirano Vojvodić – nema ništa. Cena je loša, pariteti nisu utvrđeni i nedostatak makar minimalne cene otkupa utvrđene pre setve, dodatno opterećuje poljoprivrednike.
/ Minimalnu cenu otkupa moguće je garantovati i to se radi u razvijenim državama. Trenutno je đubrivo dva puta skuplje od žita i tu nema nikakve logike. Nema logike ni u neverovatnim oscilacijama cena svinja, pa se tako kologram u toku jedne godine kreće od 120 do 210 dinara… ni tu nema nikakve logike. Nama neko mora da kaže ispod čega se neće ići, pa da ja znam šta da planiram. Pored svinja, držim i bikove. Trenutno u selu ima nešto više od desetak bikova, a ranije je bilo mnogo više. Neće ljudi ni time da se bave. Vi kupite tele za 500 evra, prodate bika za 1000, pa računajte da li vam se to nakon godinu dana isplati. Oni optimistični kažu da sve više ima onih koji drže svinje, napominje Vojvodić i nastavlja: – Često se u tome traži neka satisfakcija, ali stvar je u tome da ljudi na selu moraju nešto da rade, sistem mora da funkcioniše. Oni koji se ne vave poljoprivredom će reći da je sve lakše nego što jeste. Radi se ono što se mora i koliko se mora.. Ja ne znam odakle ljudima novac da plate 250 evra za arendu koliko je trenutno kod nas, posebno kada se zna da je realna cena za naše oranice do 150 evra. Šta taj može da seje i koliko treba da mu rodi da bi to otplatio? Cenu su dizale duvandžije, ali i oni posustaju. Opet. Oni optimistični što stvari posmatraju sa strane kažu da mi ratari treba da se okrenmo ka duvanu, da je tu novac. I to je sve u radu, ali se opet vraćamo na početak pirče. Odakle meni konkretno novac da kupim sušare, da izdržim nekoliko godina dok duvan ne krene? Duvandžija nema puno. U čitavoj Mitrovici ima svega četvoro proizvođača, pa šta ja tu sada mogu da tražim.
Udruživanje je rešenje?
Dok država korenito ne promeni svoj odnos prema poljoprivredi, smatra Vojvodić, jedno od rešenja može da bude i udruživanje seljaka u zadruge.
– Uvek je bolje kada smo udruženi. Tako lakše dolazimo do repormaterijala, lakše moćemo da prodamo svoju robu i prosto rečeno, znatno smo jači. Međutim, nevolja je u tome što svako danas gleda isključivo svoju korist i malo ko je spreman da se nečega, makar na početku, odrekne radi opšte dobiti. Priča se i o tome da bi mogli u takve zadruge dovesti čoveka-menadžera sa strane. Ali nisam siguran da ni on ne bi bio napadnut. Tokom svih ovih godina, poljoprivrednici su se podelili, zatvorili se, svako gleda svoju muku i razmišlja kako bi iskoristio priliku kojih, ako ćemo pošteno, ni nema na pretek. Da bi dobili dobre zadruge treba promeniti svest kod ljudi, a to će biti moguće samo ako vidimo bilo kakvu korist od posla kojim se bavimo. Dok to ne bude, teško možemo očekivati bilo kakav pomak, zaključuje Vojvodić.
